**Gusjenice uglavi su se pretvorile u leptire**

Mislila sam da je to nemoguće.
U glavi su se formirali razlozi zašto ne.
Moje tijelo nije snažno.
Zika komarci se šire planetom i uništavaju bebe u stomacima.
Nisam operirala nogu.
Nisam spremna.
Ne mogu ja imati dva puta sreće.
Kako ću.
Ćemo?
Novci, prostor, mjesto, krevet, cerviks, kosa, nokti, bol, rizik, tt,

Izdajem prvorođenca.
On još ne razumije,
on treba utjehu i hranu u meni.
A ja ću se srušiti na krevet na nekoliko tjedana
i izgubiti kila i kila,
i izgubit mlijeko,
i klečati uz wc, umjesto morsku školjku
ili školjku njegova uha.
I umirati.

I tako je bilo.
Srušila sam se, gubila kile, mlijeko, klečala uz sve školjke ovog grada,
umirala.

ALI
I to stane. I
potekne početak.
Zažubori snaga
i svi oni glasići s početka priče utihnu.
Vrijeme ne brojim.

Nije bilo izdaje.
Nije bilo predaje.

Sad sam bila troje nas.

I svi troje smo tvorili krug.
A krugovi su čvrsti.
Nepobjedivi.
I opet sam naučila da smo puno više od onog što su nas učili.
Da nismo samo svoje ime.
Da nismo samo svoja prošlost.
Samo svoje iskustvo.
Da nismo tuđe priče.
I opisni epiteti.
Ne znaš moje granice jer ne znaš svoje.

Granica je zapravo na istom mjestu:
u stvaranju granica umjesto crtanju grančica
na šarenom crtežu svoga života.

Rasti dalje.
U krug. U šir.
Hrani srce budućim srećama
I prošlim uspomenama.
Neka bude puno grana.
Neka lista.
Uvijek novi. Iznova.
Iz izvora.

Mi smo puno više od bilo kojeg nemoguće s početka.

Aksiom broj jedan mog fizičkog života je
Nemoguće nije moguće.

‪#‎tjedandojenja‬ ‪#‎wbw‬