Bijeg iz kutije ili ogoljavanje

***

Htjela sam ti pričat o tome kako nikad neću naučiti čitati ljude, iako sam naučila čitati nekoliko pisama. I htjela sam ti kukati, i malo zastajkivati uz uzdahe na rubu plača, onako kako dijete to čini.

Onda sam odustala.

Pa sam te htjela pitati zašto misliš da su žene u skupinama prijetvorne. Da li je to do DNA, da li je to do spola/roda/patrijarhalne čizme ili jednostavno do antropologije.

Pa nisam.

Zatim sam te htjela pitati kako se promijeniti.

I nisam.

Mucala sam u mislima, tražila u mraku, opipavala dok konačno sam našla riječi.

„Lav nikada ne gubi san zbog mišljenja ovce.“

I tada mi je sve postalo jasno. Obrisi su postajali čvrste, flomasterom iscrtane crte. Više nije bilo skica, sve je bilo perfektno nacrtano, priznala sam si da sam se pokušala prilagoditi.

Posljednjih nekoliko godina, mjeseci, rasla je ta krhotina u meni, krhotina u mom sebstvu koje me činila nesretnom.

slabom.

I Drugom.

Počela je posmrtnim marševima, nastavila odama radosti, miksale su se melodije dok nije postala jedna neprepoznatljiva masa zvuka, a ja ples zamijenila kolvulzijama.

Ljudi kada vide krv, žele još.

Ljudi kada vide nesreću, žele još.

Ljudi ne žele slušati, oni prije pitanja žele odgovoriti.

U nedostatku didaskalija, nove uloge sam učila glumeći druge. Ovce su mi usadile strah. Dale su mi bibliju fobija da iščitavam svake večeri. Pobožno sam, kao prava ovca, to i činila.

Brzo sam se prilagođavala. Sve što radim, radim do kraja, pa tako i ovu igru.

Postala sam umjerena.

Postala sam ustrašena.

Nemoćna.

Tražila sam pomoć poput kakve damice, padala u nesvijest, tražeći ocat pod nos.

Nosila sam rukavice kako se ne bi uprljala, otkrivala ili čvrsto stiskala ruke.

Nisam više bila Niagara i krijes u jednom. Nisam više govorila bobu bob, niti sam preuzimala kontrolu.

Nisam se odijevala, već sam se nabacivala.

Samu sebe sam svela na jednostavan oblik, amebizirala, uokvirila i stereotipizirala.

Da bi stvorila meso za te tipizirane razgovore nesvjesno sam prestala vježbat kako bi kukala o kilama, prestala vozit bicikli, kako bi kukala o zetovim vozačima, počela jesti čokoladu i čitati statuse Elle Dvornik, govorila sam: svi su muškarci isti, kosa mi ispada, mrzim se slikati; gotovo žudjela za svađama, prestala sam čitati knjige kako bi se uklopila, zaboravila sam pisati. Počela sam gledati u prazno kako bi gubila vrijeme da bi mogla kukati kako ništa ne stignem, te zanevoljela sebe.

Utrnula sam želje, nade, sigurnosti, snove i u konačnici sebe nabola na taj trn, da postanem tragičan lik iz bajke.

I sve to kako bi bila „supermama“.

Super sebe sam zamijenila za izmišljenu verziju osobe koja je igrom biologije žena i koja bi trebala postati ta ujednačena verzija, jedna od ovaca, jedna od vojnika samo zato jer sam rodila dijete. Ta žena koja superlativima tješi sebe, koja je samo izgubljena i kojoj treba dati vrijeme da procvjeta.

A ne da slijedi.

Ne da osijedi čekajući sebe.

Već da pustiti prirodan slijed.

Transformacije sebe u sebe.

Ne u druge.

Jer da, teška sam. I crna do naftnog dna, i prpošna do šarenog proljeća i cinična i djetinjasta i neprilagođena, neprihvatljiva, drska, nježna, sjebana, spašena, mala i velika, muževno ženstvena, ne spavam noćima, a onda padam od umora, ne učim na greškama, ne držim za jezik za zubima, borim se protiv svih i svega, grlim sve i svakoga, kunem se u znanost i ezoteriju, kolutam očima i izrađujem origami ždralove, jesam al nisam, ljigavi su mi puževi al ih spašavam, perem zube tri minute i nikada, al nikada, nikada ne pripadam skupinama.

***Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima je slučajna. ili namjerna.