(vježbe u videu na kraju posta)
Prvo strepiš 39 tjedana da trudovi ne počnu prerano. Onda u
40+1 tjednu trudnoće guglaš i istražuješ sve moguće načine deložiranja bebe
van.
Jer,
pod A, želiš što prije upoznat dijete,
pod B, želiš što prije vratit se u prvo stanje (oh, zablude,
prvo stanje ne postoji, samo, treće, četvrto, peto…) i
pod C, NE ŽELIŠ da te induciraju.
I tako krene sa svježim datuljama, ljutom hranom, čajem od
malinova lišća…pa u 41 već marširaš kilometrima, zoveš prijatelje da pitaš seli
li tko da malo pomogneš pri nošenju teških stvari, pri pregledima i sestre i doktori mašu glavom
uz napomene da muž „radi svoj posao“.
Kako odmiče 41 tjedan, tako se penješ stepenicama
na peti kat, radiš čučnjeve (ako se to mogu nazvati čučnjevi, a ne pokušaji
nilskog konja da dohvati mrvice s poda), manično osluškuješ tijelo: Jel' to
vodenjak? Jel' to trud? Pališ malo-malo aplikaciju za praćenje trudova.
Razočarano gasiš kad skužiš da je to samo probava. Jedeš ananas, piješ ananas, njuškaš
esencijalna ulja…ja sam išla čak tako daleko da sam si stiskala akupresurne
točke za poticanje trudova*.
Dva dana nakon tremina, čučnjevi i dok fotografiram |
Ništa. Nada.
O svom iskustvu neću pričati u ovom postu. Osim toga da s
prvim djetetom ništa nije uspjelo. Sada, s ove točke gledišta, s malo više
iskustva i sigurnosti, ne bih dala da me zaplaše. Iako sam i tada znala da
dijete dolazi kada je spremo, da nije uopće jednostavno izračunati datum
začeća, tj. poroda, da prvorotkinje puno dulje nose od višerotkinja, da je
svatko od nas različit, ali i da postoje realne opasnosti od omotavanja pupčane
vrpce i sl, jednostavno bi se opustila
zadnje tjedne trudnoće. Ma, cijelu trudnoću! Ne bi se fokusirala na to kako ne
uspijevam dobiti trudove, već bi se fokusirala na to kako se veselim susretu s
bebom, kada beba odluči krenuti na put u ovaj naš svijet. Ali da, lako je
pričati poslije. Malo je teže zadržat fokus na ičemu kada ti malo-malo dolaze
pozivi, poruke, mailove s upitima:
A nisi još rodila? O pa šta čeka? JOŠ si trudna? Ajme pa
koliko nosiš, k'o slon?!
No, da se vratimo na temu. S drugim djetetom je bila ista
stvar. NIŠTA nije uspijevalo. Dok nisam krenula s ovim vježbama. Slučajnost ili
ne, trudovi su krenuli nakon tri dana. Sigurno smo svi različiti i sigurno
svakom nešto paše. Preporučam da po svom nahođenju isprobate sve. Pa nešto će
valjda upaliti!
* O svim metodama koje sam isprobala, koje su beneficije i
zašto se koriste pista ću u slijedećim postovima
__________________________________________________________________________________________________________________________________
NAPOMENA: Korištenje i slijeđenje vježbi, savjeta i znanja
koje iznosim na blogu je vaša osobna odluka. Preporučujem da se posavjetujete s
liječnikom prije nego što slijedite bilo koji program vježbanja, recepata ili
savjeta koje dijelim. Nema skrivanja, nisam liječnik, ni stručnjak za
zdravstvenu skrb, ni osobni trener, ni nutricionist, ni savjetnik. Zapisujem i
dijelim s vama vježbe, obroke i savjete samo na temelju osobnog iskustva.
0 komentari:
Post a Comment