Kako nestati na dvanaest mjeseci

Da vidimo, već…jen',dva,tri,čet'r…

Eh…premalo je prstiju…

Okej, već dvanaest mjeseci pokušavam stati na loptu.

Sve je krenulo prije oko godinu dana kada sam ugledala onu drugu crtu na štapiću. To je, blago rečeno, bio šok. Prouzročio je taj šok dva dana plakanja, duplu dugu, skarletoharijevsko „Sutra je novi dan“, puno pogrickanih noktiju, traženja svijetla na kraju tunela, puno švrljanja po papiru (jer brainstorming) i raznoraznih drugih veselja poznatih samo dramatičnim osobama poput mene. Šok se nije smirio, kada su krenule mučnine. 

Moja posljednja večera.


Dva ljetna mjeseca sam umjesto u morske, buljila u veceovske školjke, frižider mi je smrdio već iz spavače sobe, a hodanje je predstavljalo pobjedu volje nad umom, pa bi ponekad i četveronoške išla po stanu - toliko sam jadna bila. Ležanje i spavanje, to je bio moj đir. Kakav bicikli, kakvi bakrači.

Pokušaji ručanja na terasi bi završavali, eh, vrlo brzo, 


Uglavnom, bila je to potpuna izolacija čula i okusa. Nije bilo govora o jelu. Moja misao s početka avanture zvane trudnoća,  „Oh, odlično, sada ću makar moći sortirati sve one recepte i slike iz Pikase i postat ih na blog“, urodila je time da nisam mogla vidjeti sliku hrane i već bi mi se želudac grčio. Od slabine i dehidriranosti nisam baš uspijevala ni kukati.

 A kamoli kuhati.

O strahovima kojima su me bombardirali (ponekad) dobroćudni savjetodavci i o onima na koje sam namjerno naišla preko foruma i interneta, neću sada pričati. Ali ukratko – svi su imali svoju verziju „kako se baš to i to ne smije jesti“. Kada sam skupila sva njihova znanja, ispalo je da smijem jesti samo pomfri. Sjajno.

Na kraju sam i mogla jest samo pommes frites,
 hranu mojih noćnih mora

Kako došlo tako prošlo, s jeseni stigla i stara ja. Došao kraj bolovanja i tako su još tri mjeseca prošla u nadoknađivanju ona prva tri, jer tko zna što budućnost nosi. Još uvijek nisam bila svjesna one druge crte s početka priče, mada mi se stomak lagano nazirao. Pičila sam na biciklu, vježbala u rana jutra prije posla, za gablec proždirala avokada, lanene sjemenke i sva čuda zdravog povrća i voća. Iako, moram priznat, i tada je stajao onaj oblak nad glavom sa milijun kapi negativnih savjeta, kako ne smiješ jesti ovo-ono, jer eto, ako pojedeš dva komada jetrice više, dijete će ti razvit neku tamo neizgovorivu bolest ili sindrom i dakako, da koliko god sumnjala u te priče, nisam voljela jetricu baš toliko da bi  riskirala biti u krivu. Dakle, opet nisam kuhala na onaj uživalački način, ni sortirala recepte, jer sam eto, bila zaokupljena življenjem, poslom, faksom i proučavanjem krvnih nalaza.
I onda su došla ona zadnja tri mjeseca kad sam bila već oveća i kada sam zbog krive liječničke prognoze otišla na čuvanje. Nitko nije rekao što to čuvanje znači, da li da ne smijem sjediti ili da se ne smijem uopće micati. Gugl me samo deprimirao, a ja sam izdržala dva i po tjedna u mirovanju i onda sam zaključila da ni to nije zdravo, pa sam se pomalo vratila u život…kuhanje je i dalje bila više potreba nego neki gušt... ja sam pinala po pinterestu recepte za „jednom“, kao i igre za djecu, papice i savjete za postporođajna veselja.

Prva faza nestajanja i nastajanja. Ležanje kao glavna peokupacija.

I onda je došao porod i mislila sam, „Eh, sad mogu jesti sve što želim“, što je izjava koja je imala dva nedostatka:

a)      nisam stizala jesti i kuhati onako kako sam si u mašti zamislila,
b)      dobroćudnici su mi otkrili veselja grčeva i povezanosti s hranom. I dan danas vjerujem da bi u neznanju bio spas.

Isto prva faza. Još jedna noćna mora koja mi je išla: pohani sir s tartarom.
Srca je nacrtala prodavačica za trudnicu, a M je išao i na kraj svijeta da donese što bi mi se jelo

I tako se ja i zadnja, tj. prva tri mjeseca, ustručavam omiljene hrane, jer jel…da ne bi bilo još i neprospavane noći na ne baš zadovoljan želudac, pa sve čekam da se taj treći mjesec ustoliči,pa bi valjda i službeno trebala prestati ta famozna opasnost od misterioznih grčeva. E onda ću imati vremena za kuhanje i slaganje Pikas..ček jesam već čula tu izjavu? I kako je prošla, T?
Imala bi ja svašta tu reći, ali sam došla reći jednu stvar: da ne stižem obnavljati blog ni pod razno, jer imala bi ja šta pisat i pametovati, ali recepti nikako da upadnu međ' te kategorije, pa stoga il ću odustat i posustat od bloga isključivo za recepte, il ću…posustati. točka.  Ne znam, dijete me iz džungle, tj baby gyma, jako čudno pogledalo. Mislim da nije zadovoljan tom idejom :D



No dobro, makar sam napisala objašnjenje gdje sam nestala :)

I to je početak. Nadam se ne kraja :)

PS. Ovako su izgledali razgovori između M i mene :D


0 komentari:

Post a Comment

Newsletter

Subscribe Our Newsletter

Enter your email address below to subscribe to our newsletter.