Ružni projekt prste čuva

Ovo je jedna od najružnijih kreacija mog kreativnog života.
A vezan je uz jedna horor.

Horor kojeg osjetiš kada vidiš da se nesigurne nožice zatrčavaju prema vratima i snažno hvataju rub vrata…
škriiiiiiiiip…
i samo čekaš bolni jauk dok usporeno, kao u filmu, skačeš prema vratima pokušavajući se postaviti kao tampon zona između prstića i zatvorenih vrata uz glasan jauk: "Neeeeee! Paziiiii!"

Škriiiiip!

Previše je to stresa, zaključih. Moram nekako riješit vrata. Ah, pa da! Pinterest. Sjećam se kako sam još davnih nemamskih dana naišla na zgodnu ideju: pool noodle, kako bi se lijepo hrvatski reklo, iskoristiti kao stoper (još jedna izvorna hrvatska riječ) za zatvaranje vrata.
Ništa jednostavnije – odreže se komad pool noddlea i razreže po dužini, natakne na vrata i vi ste MIRNI. I sve to za malo kuna.
E sad, ljeto je i pool noodla sigurno ima. Ali gdje. Viđala sam kada mi nije trebalo, sad su nestali. Svi. Pa nije vraga da ih toliko ljudi koristi. Iskreno nikad nisam nikog vidjela da se kupa s tim. Al dobro, dugo i nisam bila na moru.
No, nakon par dana potrage, ipak smo uspjeli naći u nekom konzumu na kraju grada prekrasni pool noodle u krasnoj ljubičastoj boji.
Čim sam se vratila doma, krenula sam na posao rezanja. Sve je zaista vrlo jednostavno.
Osim.
Vrata.

pretila vrata


Amerikanci kao što imaju tanke zidove, očito imaju i tanka vrata. Ne ova naša (moja barem) iz 70 -ih. – višeslojna. Oooo, pokušavala sam ja nataknuti na sve moguće načine, jarac u meni je prkosio, e neće mene vrata pobijediti.
Samo što jesu.


Što sad? Kamo dalje?


I tako, sjedim ja na podu, i dalje očajna, razmišljam o alternativama i pogled mi padne na baby gym s plastičnim karabinjerima. O pa da. Kukice za tuš!
Kupim kukice, naslažem ih iii…



Probaj, fejlaj, probaj, fejlaj...


…oh ne.
Pretanke su. Vrata su ipak preblizu rubu i prstići definitivno ne bi preživjeli udar.
Što sad.
Pogled mi padne na razrezani pool noodle.
E pa sad to već ima smisla.
I tako, razrežem noodle na kolutove, naslažem na kukice, lijepo stavim. Odlično je.
SAMO, kukice baš nisu čvrste.

to još nije to


Aha, sjetim se plastičnih držača za kablove.



I krenem u „heklanje“ Naslažem ih na razne načine, tako da budu najdeblji gdje trebaju biti, tanji gdje ne trebaju, isprobam sve moguće načine zatvaranja vrata. Tres, boom, kreš – svaki put moja inovacija zaustavlja potpuno zatvaranje vrata. Tadaaaaa!

čudovište

Iako je taj period lupanja vratima kratko trajao još ponekad ih koristim. Uostalom pokušala sam pool noodle iskoristiti kao zaštitu za stolić kako se ne bi ovo ponovilo, ali nije imalo nekog učinka, jer je probuđivao još veću zanimaciju mladog padawana za rubom stola. I redovito ju je skidao.

Ni kao nakit nije nešto prošao :D


Unikatna ogrlica


No, iskoristili smo još i za igru, a imam i još nekih ideja u rukavu :)





Kada postaneš stomak

Iz dana u dan stalno ista pitanja i isti odgovori i iste reakcije, drugi ljudi, ista ja, malo veća nego jučer, malo umornija nego prekjučer i malo strpljivija nego sutra.

SVIZAC BROJ JEDAN:
Dobar dan, molim jedan kruh.
Oooooo, pa kad ćete vi više roditi?
Za dva mjeseca.
Štooo? Tek! Pa kolki ste, ja sam mislila da ste već trebali roditi.

Ostale: Dobar dan dobar dan, prenijeli ste? Nosite dvojke? Jeste sigurni da ne? Možda trojke ha ha ha. Bit će to Herkules!






SVIZAC BROJ DVA:
Dobar dan, stavljam košaricu na blagajnu. Ona klika. On dolje skakuće i proteže se da vidi što se na blagajni događa. Beba u stomaku poskakuje.
Nosite curicu? Osmijeh od uha do uha.
Ne, dečka, pristojno se smješkam.
Ajooooj, ma bitno da je zdrav! Razočaranje ne uspijeva skriti ni ispod naočala.



I to je taj šah mat. Nema riječi koja neće zvučati kao obrana ili utjeha. Jer ono što je u njihovim glavama ne može izbrisati ono što je u mome srcu i životu.

Sva sreća da su nam glave odvojene i da nam se dotiču samo pogledi. Sva sreća da mišljenja nisu zarazna, ili ako i jesu, da ste na vrijeme cijepljeni od njih.

U malo stakla štošta stane

Što radi majka i trudnjača u dva u noći?
Što radi otac i trudnjačin pomagač u dva u noći?

Ona treći dan čisti bijele šljive.
Bijele šljive koje su zapravo žute i koje su strašno vezane za svoje koštice.
Koje vole imati pjege po obrazima i koje su najfinije šljive na planeti.
Bijele tj. žute šljive koje je od pamtivijeka imala u dvorištima koja više nisu njena,
koje nikada nije vidjela da ih prodaju u kupovima na pijacama i
koje u pekmezu imaju okus marelica.



Boja, tekstura i miris

Treći dan, ne jer ih je puno,
već treći dan jer ne stiže od teturajućeg znatiželjnika
koji ne umije da spava i
koji ne umije da se smireno igra.

Što očekivat od 17mjesečnjaka s izlazećim očnjacima?
Njemu šljive nisu bitne.
Osim kada se pretvara da su loptice koje ne odskaču.


Plava loptoca šljivica


On, otac,
dok ona uspavljuje probuđenika u jedna u noći,
grije teglice u rerni i priređuje ručnike za umatanje mirisnog pekmeza,
gugla procese pasterizacije i
njoj traži rakiju. Ne za piti.
Za očistiti rubove nespretno umrljane umornom rukom njenom.

Samo za nas su ubrane. Tamo u nekom selu na brdu u Brodu.
Samo za nas su putovale u koferu na točkiće kilometrima do Zagreba.
Pa se vozile u autu po umornim asfaltnim ulicama
i gledale Sljeme s balkona.


Jedna ali pobjeda


Tri dana?
Tri dana za jednu bočicu pekmeza?
Do dva u noći?
Pobogu, zašto?
Eh.
Nije to bočica pekmeza.
To je miris djetinjstva i
okus sreće i
zagrljaja i
ljetne kuhinjice u jednom drugom brdu u Brodu.

To je ljeto u staklenci.
To je dom u staklenci.
Obitelj.
To smo mi.
Uporni.
Određeni.
Zajedno.

Do dva u noći.


RECEPT ZA JEDNU TEGLICU POBJEDNICU:

Očišćene i oprane bijele šljive, grama 1350
šećer, grama 130, reda radi


Šljive usitniti štapnim mikserom, ne previše.
Staviti kuhati. Kad zavrije prebaciti na laganu vatru i kuhati i miješati dok se ne dobije odgovarajuća gustina.

Da je kuhano - zna se tako što prođemo kuhačom po dnu - i vidi se trag dna.

Daje dovoljno gusto, zna se tako što se žlica pekmeza stavi na tanjurić i kad se ohladi u slast se pojede - najdraži dio djetinjstva


Sreća

Pasterizacija, sterilizacija:

Ima sto načina, ja svaki put odaberem jedan :D
Ovaj puta ugrijane staklenke i poklopci na 150.
Vruć pekmez u vruće staklenke.
Vraćanje u ugašenu rernu da se lagano hladi.
Ili kratko vraćanje da se stvori korica, pa onda umatanje u ručnike i stavljanje u rajnglu, da se lagano hladi tijelom noći i stvori vakuum. 

Sve to napraviti, kao za zimu, i sutradan načeti i pojest cijelu teglicu s palačinkama :D





**Gusjenice uglavi su se pretvorile u leptire**


Mislila sam da je to nemoguće.
U glavi su se formirali razlozi zašto ne.
Moje tijelo nije snažno.
Zika komarci se šire planetom i uništavaju bebe u stomacima.
Nisam operirala nogu.
Nisam spremna.
Ne mogu ja imati dva puta sreće.
Kako ću.
Ćemo?
Novci, prostor, mjesto, krevet, cerviks, kosa, nokti, bol, rizik, tt,
Izdajem prvorođenca.
On još ne razumije,
on treba utjehu i hranu u meni.
A ja ću se srušiti na krevet na nekoliko tjedana
i izgubiti kila i kila,
i izgubit mlijeko,
i klečati uz wc, umjesto morsku školjku
ili školjku njegova uha.
I umirati.
I tako je bilo.
Srušila sam se, gubila kile, mlijeko, klečala uz sve školjke ovog grada,
umirala.
ALI
I to stane. I
potekne početak.
Zažubori snaga
i svi oni glasići s početka priče utihnu.
Vrijeme ne brojim.
Nije bilo izdaje.
Nije bilo predaje.
Sad sam bila troje nas.
I svi troje smo tvorili krug.
A krugovi su čvrsti.
Nepobjedivi.
I opet sam naučila da smo puno više od onog što su nas učili.
Da nismo samo svoje ime.
Da nismo samo svoja prošlost.
Samo svoje iskustvo.
Da nismo tuđe priče.
I opisni epiteti.
Ne znaš moje granice jer ne znaš svoje.
Granica je zapravo na istom mjestu:
u stvaranju granica umjesto crtanju grančica
na šarenom crtežu svoga života.
Rasti dalje.
U krug. U šir.
Hrani srce budućim srećama
I prošlim uspomenama.
Neka bude puno grana.
Neka lista.
Uvijek novi. Iznova.
Iz izvora.
Mi smo puno više od bilo kojeg nemoguće s početka.
Aksiom broj jedan mog fizičkog života je
Nemoguće nije moguće.





**neuredno stanje uma kao cilj ovog sterilnog života**


Kreativni nered.
U umu.
Na jagodicama prstiju. 
Na podu.
U ladici.
Kreativni zaokret
Od ozbiljne majke
Koja kuharice lista
do lego arhitektice
Koja ruševne kuće gradi.
Bitna je boja.
Boja posvuda.
Na kućama,
U tanjurima,
Vrhu nosa,
Dubini duše.
Bitno je bojati se bojama
Ne strahovima.






BOŽE ŽENO I PITAŠ SE ZAŠTO NEMAŠ VREMENA?!


Kao da mi nije dovoljno topit se bez klime,
disat bez pluća (koja su se zbog ekspandiranog stomaka šćućurila u grlo)
Kao da mi nije dovoljno pravit bebska jela koja služe kao artiljerija za podne pločice, 
i ispuhivat mini nosiće i raspetljavat raspucane vrhove
kose.
Kao da mi nije dovoljno tražit probleme tamo gdje ih nema,
lovit paukove u uglovima soba,
razgibavat kukove
i po ulici mijaukati,
lajati
i mukati.
Pa ja odlučim još i slanutak milijun minuta namakati
i par sati kuhati,
otvarati pore sapama i parama
i eksperimentirati s lončićima i prehrambenim kvascima.






*******
Bolonjez od crvene leće i salata od slanutka.

Newsletter

Subscribe Our Newsletter

Enter your email address below to subscribe to our newsletter.