Koji naslov staviti? Ma Patetika.Patetika ti je to kada budućnost promijeni prošlost. Skroz na skroz.


Nikad neću zaboraviti to jutro.
I taj dan.
I tu kišu, 
i suze,
i strah,
i zid visok poput beskraja.
Prerano sam se probudila. Prejako je kiša padala. Previše je bilo crta na čarobnom štapiću.
Nikad neću zaboraviti tu zbunjenost.
To iznenađenje.
Taj osjećaj nesposobnosti : ne znam ja odigrati tu ulogu.
Sjećam se i praznine.
Hladnog i pretihog hodnika u glavi i preglasnih potpetica koje su odzvanjale: trudna si.
Reagirala sam prejako.
Uz buku i bijes i krik i ponos i predrasude i s vihorom.
On je reagirao taman.
Zagrlio me. Ja sam počela plakati.
Stala sam tek za sedam sati.
Sedam sati je trebalo da shvatim da ću biti mama.
Sedam sati je trebalo da shvatim da ja mogu biti mama.
Sedam sati da shvatim da ja želim biti mama.
Sedam sati je trajala oluja i
sedam sati je trebalo da se pojavi duga.
I osmijeh.
Još osam mjeseci je trebalo da shvatim da:
Nikad neću zaboraviti to jutro.
I taj dan.
I tu dugu,
i osmijehe,
i sreću
I most koji me odveo onkraj beskraja.
U snove. I ljubav.
25.06. ljeta gospodnjeg 2014.

Moj je zadatak stvarno lak, od potoka nam radim slap!



Koliko si puta plakala. Glavu u jastuk zabijala.
Koliko je puta molila, al nije bila pospana.
Pa dobrodošla u bebaštvo, slomu u blizinu
Pa kad te jecanje uhvati, možda se i beba smiluje.
Dok mu nosiš igračke, zvečke i keksiće
Dobro gledaj što li je, mladom princu plačnome.



Da. Tako se nekad osjećam. Pa onda zastanem i razmislim, čemu? Zašto kompliciram jednostavne stvari.  Ajmo umjesto slamanja napraviti jednostavnu računicu. I tako, podvučem i sva pametna, dođem do ovog:

S djecom postajemo mi.
Nema više „vrijeme za mene“.
Ako postoji, ukradeno je i zajedno s krišom pojedenom čokoladom stvaraju grižnju.

„Ne, drago dijete, to nije za tebe, bljak, gorko, ne valja.“

Ja jedva gledam i pravim doručak, on razvrstava žlice i kuhače.

Grižnja broj dva. Obećala sam ne lagati. A lažem jer sam obećala učiti dijete zdravim navikama. A jedem čokoladu jer nemam vremena skuhat pošteno jelo, a energija mi je u minusu.  Ti krugovi. Nule  i osmice. 
0 i 8. 
Ništavno i vječno.

Kakve boje i teksture, presretan je on, a ja čistim povrće za juhu :)

S djecom gubimo ego. Polako. I vjerojatno malo više na silu nego meditacijom. Ne rasplinimo se u zenu, omu i nirvani. Već se rasplinemo u umoru i moranju. I u tome je kvaka. Jer moranje uzrokuje umaranje. Al o tome kasnije.

Gubimo ego i često to zamijenimo s gubljenjem sebe. Ne gledamo da ostajemo mi, puno puniji, puno smisleniji. Već smo fokusirani na prošlost. I želimo i žudimo za onim danima kada je ja satima na kišni dan gledao u tv ili u knjigu ili izašao van šetat po kiši jer eto, život je lijep. I čim to pomislimo, opet se lupamo po prstima grižnjom i mišlju o „nemajčinstvu“.

Pomoć u metenju!
Jedno ne isključuje drugo.

Samo treba otpustiti. Kočnice i ustaljene mustre. Ne, ništa više nije isto. I ne, ne znači da je lošije.
Neću sada o leptirima i gusjenicama i pačićima. Al da transformacija je bitna i esencijalna – je. Prestanimo se gristi jer nismo više ja. Budimo ja zajedno.

Ali dijete, veš stavljamo unutra! :D

Da se razumijemo, živeći dugo sama, naučila sam udovoljavati željama njegovog visočanstva Ja. I nije da ne boli. Nije da se ne koprca taj Ja u meni. Šizi, i pušta gadne glasiće u moju glavu.
Al smrt ega ne znači smrt moje osobnosti. Mene kao osobe koja ima svoje hobije i strasti i ljubavi i zanimacije i omiljene boje i snove.

Ni slučajno. Pa tko bi živio takav život. To bi bila robija.
Samo, lakše je proglasiti se robom, nego se mijenjati. Smisao života je isti, ali put se mijenja. Nije više pravocrtno.

a šta reći! vježbanje nikad nije bilo zabavnije :)


Recimo, ako želim kuhati ručak, neću smireno mijesit tijesto,  razvlačit ga satima, guliti povrće i lickati kolačiće uz pjevanje omiljene glazbe. Puno je vjerojatnije da ću svake 4 minute hodati s najslađim i najživotnijim utegom od 11 kila oko noge koji želi da ga se digne da vidi što se to krčka. Koji će htjeti dirati tijesto i s prljavim rukama dobrano se počešati po kosi. Koji će htjeti otvarati kredence i vaditi lonce.

Prvi put kad je povadio sve van, umrla sam uz misao ajme pranja. A onda sma obrnula misao. Ajme učenja! Ajme veselja i udaranja kuhačama :)

I ne, neću odustati od kuhanja koje volim, već ću ukomponirati njegovu igru u svoju, tako da svi nešto naučimo. On o novim zvukovima, okusima i oblicima. 

Tortilja :o kakvo čudo, kakvo uzbuđenje!

Ja o smislu života – samo opušteno. 
Jer smisao života nije cilj. Smisao života jest živjeti taj dan, plešući kroz njega. I da, šajze, ne plešemo u dvorani. Plešemo u pećini i umijeće je znati kako izbjeći buduće modrice.
Ali ples je ples.

Nosiljke (pravilne molim) uvelike olakšavaju život. Kraljica majka pravi princeze princu :D 


Još jedna stvar. Umor i moranje. Koliko puta dnevno kažemo: moramo. Moram se ujutro ustati i skuhati doručak, i odvježbati i oprati pod i moram jesti i popiti kavu i okupati dijete i otići na tržnicu i moram kuhati i moram onu knjigu završiti.
'Bote.

Nema veće sreće nego pogled u ogledalo i mučkanje vode :D 

Umori to moranje i ajmo probat ne morat i probat radit što nam se radi a ono što baš i ne, il ne radit il pretvorit u gušt.
Jeajea, hipišit opet.
Zvuči tako, al nije.

Yoga u troje. 

Još uvijek sam daleko od toga. Moram bolje poraditi na tome. BEEEEEP. Ne moram, zbilja želim.
Ego je zaspao. Tu sam ja kao osoba. Tu je on kao osoba u nastanku. Vježba i uči bivati čovjek. I ja učim bivati majka. I pomažemo si u tome. Nema moranja. Igramo se. Kuhanje traje dva sata, vježbanje traje dva sata. Ali kad radimo to jer želimo, a ne moramo posao postaje igra, a igra postaje smisao.

I to je divota roditeljstva.




Rižkalica

Ovaj post je malo ostario.
Zastario.
Ali ideja nije. Ideja je svježa.
Bio je to jesenski dan, sav pun šarenila i mirisa octa, u kojima su se bućkale paprike, i mirisa pečenih patlidžana.
Mi smo uvodili dohranu i bili smo spremni za nove pobjede, kako to već u jeseni biva.
Ali jedan poziv je zaustavio nalete šarenila.
Onaj prerani.
Prerani po satu. Prerani po godinama.
Ali ovo nije post o tome. Ovo je samo isprika.  
Šarenilo se vratilo. Šarenilo je ostalo, malo dublje, malo se trebalo iskopati.
Ali se vratilo. Pa je vrijeme za post.
Još jedna jednostavna uradi sam igračka.

Još! Još!


Zabavna za izradu. Zabavna za igranje.
Zveckalica, šuškalica, šarenica.





Što nam treba:

Bočica od vode ili soka
Riža
Prehrambene boje
Voda
Posudice
Alu folija
Pištolj za ljepilo
Čarapa
Šareni selotejpi


Riža čeka kupanje


Prvo rasporedimo rižu u 4 kupa. Poslažemo 4 posudice u koje stavimo vodu i dodamo nekoliko kapi prehrambene boje. Svaki kup u njegovu boju. 

Voooaaah!


Malo promiješamo, malo škicamo i divimo se kako riža poprima boju. 






Kad je gotova pažljivo žlicom  (može cjediljkom ili šupljikavom žlicom) pokupimo rižu i stavimo na alu foliju da se posuši. Dan dva, koliko treba.






Kada je suho, istresemo u suhu i čistu bočicu. 
Čep namažemo ljepilom (ja sam koristila vruće ljepilo iz pištolja) i zašarafimo na bocu. Višak osušenog ljepila pažljivo uklonimo.

Pri svemu uživamo s mini me

Dok je T. sve stavljao u usta skupa sa svojim stopalima, uz stalni nadzor, preko gornjeg dijela boce (češa) sam stavila jednu njegovu premalu čarapicu.

Sušenje

Također sam ukrasila bočicu sa šarenim selotejpom, ali mi je smetalo pri pranju (kako je boca pri šetnjama često završavala na ulicama starog šporkog grada J
Sada kada je veći, ništa više ne smeta :D





Dob: Može se koristiti od najranijih dana, ali postoji opasnost od ljepila koje se nalazi ispod čepa. Od moguće nezgode odvrtanja čepa i gutanja riže. Zato oprezno. U početku neka šuškaju mame i bake, a poslije budno oko neka prati J

Slamkovanje

Ovo je prosto k'o pasulj. Naravno, postoje kompleksnije verzije ove igrice, i kasnije ću je „apgrejdati“ kada moj malac  postane svjesniji boja, no sada mu je fina motorika najvažnija, te uživa u ovakvim zadatcima.

Koncentracija i preciznost

Što je potrebno:

  • 1 bočica (prazna, oprana i osušena)
  • Slamke raznih boja
  • Škare




Ja sam nekoliko slamki prerezala na pola, da bude zanimljivije, a i da bolje zvecka. Ubacila sam ih u bočicu i dobila multifunkcionalnu igračku:


Šarafljenje
  • Voli ih vadit van (prstima, okretanjem itd)
  • Voli ih vraćati unutra
  • Proučavati
  • Zveckati
  • Šarafiti poklopac bočice


Proučavanje


Dob:  godinu dana

Naravno, kao i za svaku igru potrebno je nadgledanje i oprez jer lako slamka može završiti na krivom mjestu, kao i poklopac boca.


Sreća


Things have changed



I tako postaneš mama.
I tako misliš da će sada sve biti drugačije.
Počet ćeš se ozbiljnije ponašat, nećeš više nositi šarene boje, ni nestašne čuperke na glavi.
Jer ono, majke koje si ti znala nosile su trajne, sakoiće i visoke pete.




Al to su zablude, jer s djecom možemo odrasti ili podjetinjiti.
Stvar je odabira.
Ja sam odabrala bojati slikovnice i slagati legiće. U starkama i  neozbiljnim bojama.



No neke stvari se promijene.
I neke stvari fale. JAKO. Ima toga dosta, al ove su prve koje mi padaju na pamet jer mi fale na dnevnoj bazi. I nisu to one stvari za koje očekuješ da će se dogoditi. Mislim, naravno da znaš da nećeš više imati jednako vremena, da nećeš moć partijati i da će ti se tijelo transformirati. Ali, neke stvari ne očekuješ.


  • Glazba
Nije da imam išta protiv koke koja je snijela jaje, mame Kukunke i čika Paje, ali nisu to neke pjesme koje bi me emotivno dotakle i koje bi ekstatično slušala na koncertu. Nisu. I jako su dosadne nakon prvih 1548967956 puta što ih otpjevaš. Toliko da ih pjevaš i kad ih ne trebaš pjevati. Jer to je pakao „keči“ pjesmica. Mrziš ih, ali ti stalno sviraju u glavi. Sad pod tešem pjevam Bubamarca. Nekad i po gradu. Youtube lista prijedloga mi je očajna: Kad si sretan, Glava ramena, Hokipoki…Tajči :D
Prije trudnoće, paaaa, cijeli svoj život posvećivala sam puno vremena odabiru kvalitetne glazbe i slušanju iste. To je bila umjetnost. Kao rituali čaja. Redoslijed pjesama, liste, albumi, riječi, promišljanja, traženje sličnih bandova.

Glazba mi je ulazila na uši dok hodam, dok vozim bicikl, dok perem, dok učim, dok jedem, dok spavam. Sada? Nula bodova. Ne mogu slušati glazbu dok nosim dijete na leđima, niti u kolicima, jer ono, može se počet gušit, plakat, pričat (nikad ne znaš u kome čuči mali genijalac!) ili sto još drugih stvari koje moj panični um može proizvesti. Pa tako, šetnje otpadaju. Hodanje otpada, vožnja tramvajem i biciklom isto. Što ostaje? Ništa. Jer slušalice otpadaju kao izbor zbog gore navedenih razloga, biti pored kompa i napraviti listu je isto dosta nemoguće, jer pored kompa na miru mogu biti samo ukoliko dijete spava. Ukoliko spava, glazba nije opcija, ukoliko spava, slušalice nisu opcija.
Al kontam, za godinu dana ćemo skupa emotivno odvaljivati na National (tu sam negdje zaostala s glazbom :D). Samo pozitivno.




  • Vrata. Zatvorena
Vrata su izgubila svoju funkciju. Osim ako sam s djetetom iza istih. Inače nema smisla. Ako spava, moram čuti okretanje, disanje i kašljucanje. Ako ne spava, onda Ja ne postojim (većinom glumim guralicu, lutku za proučavanje anatomije očiju i nosa, pridrživač, stijenu za penjanje ili hranu). Zatvorena vrata kupaonice i wc-a isto dugo nisam vidjela. Pod tušem se ne pjeva (osim bubamrca) i ne promišlja se i ne planira, već se dere: „ljubaviiii, evo sad će mama, bum bum zoom zoom, vidi kako se pjeni, wooohooo, bubamarc bubamarac“. Tušira se 7 minuta. S oblačenjem. Još se pri tome uspije i staviti prati nova tura veša i depilirat 1/3 pazuha. S wc-om slična stvar.


  • Raspuštena kosa. I frizeri.
Inače sam uvijek imala lepršavo raspuštenu kosu koja vijori na vjetru. Sada imam punđu 24/7. Ni ne znam kada mi je kosa prljava jer je ne vidim većinu vremena. Dobra je stvar da time ne vidim i sijede.  Kosa mi je toliko u punđi, da kada je i odlučim raspustiti na vjetru, ona ostane u nekom neprirodno nastršenom položaju koji ne liči na ništa. Neke čudne stepenice po njoj, koji li vrag.  Pa je opet vratim u početno stanje.



Drugo: kosa mi je narasla. Do poda. Okej nije do poda, al je duga. I nije šišana, i zapetljana je i moram se šišati. Pinterestala sam ja hrpu prirodnih maski do meda i avokada. Ali pošto avokado ponekad ne stignem oguliti za jesti, ideja da napravim masku od istog i držim na kosi 20 minuta je za puknut od smijeha. Odlazak frizeru iziskuje planiranje. Ljude. Dogovore.  Evo već mi je dosadno i naporno od samog pisanja o tome. Dakle, frizer zahtjeva da nekom dam dijete.  I da pričam s nekim. Frizerkom ili ženama koje onduliraju i čim skuže da imam dijete ili da sam trudna krenut će u simpatične razgovore o tome kolika je beba, da li imam mučnine i na koga više sliči. To će začiniti svojim savjetima kao „Morate mu davati i napolitanke, današnju djecu na ništa ne uče“ (ćru stori) i svojim iskustvima i savjetima. A ja to NE MOGU. Ne volim razgovor. A tek razgovor o djeci.
Sa stranicima.
Kod frizera.
Ounou.



  •  JEDNINA
Govoriti u jednini. Ja sam napravila. NISMO MI NAPRAVILI. Sorry dijete al nismo skuhali ručak. Nismo se spuštali s  toboganom i nismo mi dobri, sretni ili kiseli.
Ti si ili sam ja.
Sve ostalo je hiperiritantno. Kao imanje zajedničkog profila s mužem.
Ali nema spasa. Nema. Ne znamo više govoriti u jednini. (Profil mi je i dalje samostalan)


  • Kupovanje - spontanost
Nisam neka šopingholičarka. Baš suprotno. I nikad ne bi rekla da će mi kupovine nedostajati. Bile su nužno zlo. Sada žudim za onim danima kada sam ušla u Muller i njuškala sapunčiće ili proučavala sastav namirnica. Žudim za usporenim šetkanjem i opuštenim pregledavanjem. Deset puta uči u kabinu za isprobavanje, no big deal.



Sada to izgleda kao utrka. Ulaskom u trgovinu čujem zvono i pičim manevrirajući kolica, popis za kupovinu  i košaricu. Prije ulaska u glavi iscrtam plan kretanja kako bi u što manje pokreta obavila što više posla. Na blagajnu dođem sa kapljicama znoja na čelu i molim u sebi da je red što manji i da je blagajnica brza. Izlazim van. Odahnjujem.

Kabine za presvlačenje su posebna stvar. Ako imam nosiljku, skidanje iste radi oblačenja i isprobavanja odječe troši oko 100 kalorija u deset minuta. Zato nosim i grickalice i vodu sam sobom. U kabinu. Ako sam u kolicima u kabinu jedva stanemo. I iz moje kabine se čuje Bubamarac. Ili neka prigodna.

Ispobavanje odjeće 


S tim je u vezi spontanost. Nikad nisam imala popis za kupovinu a kamoli BILJEŽNICU s rasporedom i podsjetnikom što sve trebam učiniti, kupiti, skuhati. Spontano ponekad zaboravim bilježnicu. I tu je spontanosti kraj. Svaki dan je isplaniran. Ja hippie, Tom Sawyer, divlja životinja, slobodni indijski duh, bwahahaha postala je kraljica organizacije. Još uvijek neuspješne i neproduktive, al trudimo se.


Ima toga još. Ovo je trenutna lista koju sam, sad sam shvatila, SPONTANO  IZ GLAVE izvadila. Ima spasa za Bubamarce.





Bolje more u boci, nego boca u moru


Tzv. "Calming bottles" iliti "umirujuće bočice" odlična su igračka za bebe, toddlere, a i one starije. Kao mene, npr. :D Plusevi su joj još što je vrlo jednostavna i jeftina za izraditi, a može se napraviti na sto načina: pustite maštu s lanca! Ovo je smao jedna od. Milijun verzija. :) Pa krenimo.



Woohoo


Potreban je slijedeći materijal:

1 mala bočica od vode ili soka, oprana
biljno ulje
voda
prehrambena boja
balon neke intenzivne boje koja kontrastna od izabrane prehrambene boje
ljepilo
gumica od balona
komadić tkanine

Umirena i protresena

Prvo bocu do 1/3 napuniti vodom. Zatim dodati nekoliko kapi prehrambene boje. Ja sam koristila plavu, jer sam htjela neku zaista odmarajuću bočicu J

Izrada


Protresti bočicu (zatvorenu) da se boja rasprši. Zatim, napuniti ostatak bočice uljem. Po želji dodati još nešto unutra. Bila sam nepripremljena, pa sam odlučila od zlatnog balona napraviti «ribice». Izrezala sam ih iz balona i ubacila u bočicu (ostaviti gumicu od balona). Poklopac sam premazala ljepilom iz pištolja za lijepljenje. 

Gospon nadgleda dok gricka


S time da treba biti pažljiv i kasnije ukloniti višak ljepila koji je eventualno iscurio ispod poklopca.
Baš zbog toga, ja sam na vrh bočice stavila komadić tkanine koji sam fiksirala gumicom od onog prethodno izrezanog balona.

Proučavanje


I to je to, spremni ste za uporabo.
Meni je ovo odlična igračka, jer dijete nema izravan dodir s prehrambenim bojama, a opet uživa u njima. 

Naravno, oprez je uvijek potreban, i nikad ostavit dijete bed nadzora J

Newsletter

Subscribe Our Newsletter

Enter your email address below to subscribe to our newsletter.