Divljine u nama

Priroda nam je dala sve što nam treba. Mi joj nismo jednako uzvratili. No ipak, ona nije zlopamtilo. I dalje nam daje kroz svoj plodove ogromnu količinu mogućnost da živimo kvalitetno i u ravnoteži. Od čajeva, hrane, tinktura, esencijalnih ulja…
Još kao dijete sam obožavala kopati po vrtu. Mama je uvijek pravila jednu posebnu gredicu za mene u kojoj bi mi dala da sijem red mrkve, red peršina, red luka, cikle itd. Kakvo je to veselje bilo. Gdje ćeš veće magije nego gledat život kako se stvara. 



Nema ljepšeg odlaska u „kupovnu“, nego s pletenom košarom sići u vrt i nabrati svega što je dozrjelo i onda od toga skuhati ručak. Kao bebi, mobil mi je bila grana šljive, a kinetički pijesak svježe okopana zemlja vinograda ili pijesak iza kuće pun riječnih školjki. Jedna od najdražih knjiga kao 7-godišnjakinji bila mi je „Moj vrt“. Čitala sam je čudeći se veličanstvenoj prirodi i zamišljala kako ću i ja, kad odrastem, imati ogromno dvorište u skladu s prirodom i svemirom. Kada se tako prisjećam, čini mi se kao da sam živjela prije sto godina. Bilo je normalno da se sve sprema doma, da se sve ponovno iskorištava i čuva. Usklađeno. 

mala ja u vinogradu

Mama je često pravila domaći kruh, kupovni keksi su bili samo za posebne prigode jer su se pravili domaći kolači, na zraku se provodilo skoro 50 posto vremena (naravno ne za vrijeme škole i posla), ručalo se ispod debelog hlada starog oraha, kuhalo se u „kuhinjici“ koja je bila skoro na otvorenom, a u kuću se ulazilo kada se mora. Meni je zanimljivije bilo tražiti divlje biljke po šumi i pravit herbarije učeći o njihovim ljekovitim svojstvima, nego buljit satima u tv. Sjećam se kako nisam pojma imala o eteričnim uljima, tada sa 7, ali bila sam opčaran mirisima. U proljeće sam voljela žmireći mirisati mlado sunce i pčelinji let. U jesen sam uživala u mirisima lišća u dekadenciji. Tražila sam načine da uhvatim te mirise u staklenke i držim ih među zimnicom. Nije tada bilo gugla, ni pinteresta, pa sam gnječila cvijeće, stavljala ga u ulje i iskušavala razne načine za zatočiti mirise.



Na žalost, vremena su se mijenjala. Svakom godinom života u gradu sam se udaljavala. Nije to bilo naglo, ne bi dopustila, ali mic po mic. Oaze su mi bili odlasci kući na moje brdo, slušanje najglasnije tišine ikada i gledanje zvijezda prosutih po nebu. Ujutro bi se ustajala i šetala po dvorištu doručkujući s grana: trešnje, smokve, grožđe…ležala sam na zemlji da upijem sve njene vibracije, hodala bosa da napunim baterije za slijedeći mjesec života u gradu. Kada padne noć, odlazila bi u obližnji gaj i tamo s mjesecom i noćnim pticama šetala. Sada zamislite kako mi je teško palo potpuno odvajanje od prirode. Kuća je postala ruševina, vrt je postao šikara, samo su duhovi ostali. Odmak od prirode je utjecao na mene kao osobu, na moje tijelo, psihu i dušu.



No, vratimo se lijepim stvarima. Što se esencijalnih ulja tiče, prvi pravi susret s uljem sam imala kad je tata ’95. iz svoje crne aktovke izvadio ulje peperminta koje je nabavio neznanim putevima i dao nam pod nos da olakša nahladu. Postala je rutina.
Neko vrijeme sam iz neznanja koristila mirisna ulja i štapiće, svijeće ili palila bogtepitaj kakva ulja u uljnim lampicama učeći u svojoj domskoj sobici.
No, nije problem pogriješiti. Problem je ne željeti naučiti.
Negdje 2010. sam pod prevelikim stresom počela imati zdravstvenih problem. Previše sam od sebe očekivala (napredovanje na poslu, završavanje fakulteta, dodatne edukacije, dva dodatna posla i sl.), premalo sebi davala. Sama sebi sam bila kao kakva maćeha iz Grimmovih bajki.



Tada sam počela detaljno istraživati eterična ulja: radionice, blogovi, knjige, edukacije. Omađijalo me u potpunosti.  Prvi puta sam tada naišla na blenda thieves. Kao ljubiteljicu povijesti, priča da je blend dobio ime po francuskim lopovima koji su pljačkali umrle od kuge u  15. stoljeću me fascinirala. Naime, kako bi se zaštitili od kuge, na sebe su stavljali mješavine bilja i ulja: klinčića, limuna, cimeta, eukaliptusa i ružmarina. No, kopajući dalje, shvatila sam da nije samo puka legenda, već da postoji niz znanstvenih istraživanja koja govore u prilog tome da nam ta ulja pružaju podršku na toliko načina. Međutim, razočarano sam shvatila da thieves nije nabavljiv kod nas. Ostavila sam tu želju po strani i dalje se nastavila baviti poboljšanjem kvalitete svog života kroz ono što sam imala pri ruci. Tako sam sve manje koristila kemije iz trgovine, sve više mućkala sa sodom bikarbonom, octom, čajevcem, limunom i sl.



Još u prvoj trudnoći sam si pomagala prirodom, shendlala postpartum uz pomoć ulja, ali onda se život nekako počeo rastezati. Prestala sam biti svjesna sebe, sve manje sam odlazila u prirodu, sve više među ljude, izgubljena u novim ulogama počela sam se prilagođavati i to je najgora stvar koja me zdesila. Ulja su negdje ostala, u nekom iznajmljenom stanu, kao što sam i ja iznajmila svoj život nekoj nepoznatoj Teni.



Još 2017. sam na vidjela da je thieves došao i do nas. To me je vratilo u ono doba i sjetila sam se sebe. Počela se buditi. Buđenje je trajalo. Za Premium starter kit kao početak novog života stare mene skupljala sam mjesecima i uvijek bi se dogodilo NEŠTO. Al onda, spletom divnih ljudi i sretnih okolnosti u najteže doba mog života, 2019 godine stigla su ulja.  Opet su bila moja. Opet sam bila svoja.
Nekom ulja služe da lijepo mirišu. Nekome da pruže podršku. A nekome, kao meni, su još puno više od toga. Bila su moj portal kroz koji sam posegnula za napuštenom sobom. Spasile je. Vratila je.



Činjenice o mirisima:
Njuh je naše najjače osjetilo.
Ljudi mogu otkriti barem trilijun različitih mirisa
Prvo osjet koji koristimo nakon rođenja.
Više nego bilo koji drugi osjet, njuh je direktno povezan s dijelovima mozga koji procesiraju emocije i sjećanja.
Kušamo hranu s nosom, tj. ukus hrane nam ovisi i o mirisu kojeg primamo kroz nos.
Mirisne stanice obnavljaju se svakih 30 do 60 dana, dakle novi nos jednom mjesečno.
Nakon godinu dana ljudi se mogu sjetiti mirisa s 65% preciznošću. Za usporedbu, vizualna sjećanja opadaju za 50% već nakon tri mjeseca.
Istraživanje je pokazalo da se 85%  ljudi prisjetilo svog djetinjstva kada su omirisali masne bojice.
Mirisa se ipak lako zasitimo, tj. lako se na njega naviknemo. Kada uđemo u pekaru svjesni smo mirisa, nekad i preintenzivnih. Ali dok kupimo i platimo, više miris kruha nećemo percipirat.
Ljudi imaju pet do šest milijuna stanica koje otkrivaju miris, ali to je ništa u usporedbi sa životinjskim kraljevstvom. Kunići imaju 100 milijuna, a pas oko 220 milijuna.
Ne samo da ljudi imaju omiljene mirise, već i životinje. Mačke vole miris valerijana (odoljen), lavovi mirisa metvice, a deve mirisa duhana.
Dok spavamo, ne osjećamo mirise.

Kids - friendly adventski vijenac


Obožavam Božić. 
Obožavam sve vrste običaja, tradicija, etnoloških divota i ljepota. 
Sve bi slavila.
Jer svi ti običaji imaju takav okus smirenosti i vječnosti. Imaju i tu notu magije. I tu povisilicu vjere i dobrote. Ili vjere u dobrotu. I taman prstohvat nostalgije da ugrije srce, poput prstiju na šalici vrućeg čaja.
Po meni su najljepši običaji – oni personalizirani. One male rutine obitelji koje prerastu u tradiciju. Torta od jagoda za rođendan. I kuglica za bor koja svaka priča svoju priču, pa kićenje bora nema samo estetsku dimenziju, već i naratološku. Pričaju se sitne prošlosti koje prerastaju u jednu obiteljsku mitologiji.
I tako, običaj po običaj.



Od kada sam postala mama, često me vrijeme pregazi. Al pregazim i ja njega. Napravim od toga običaj. Tako je običaj kasniti s adventskim vijencem.
Kada sam rodila drugo dijete, prvijenac T je imao 19 mj. Bio je početak studenog mjeseca i igranje sa svijećama mi nije dolazilo u obzir jer je T bio u fazi hvatanja svega i pentranja po svemu. Nismo imali više dovoljno visoke police.
Tako sam odlučila napraviti papirni vijenac. Al ne bilo kakav.
Taj vijenac je od papira - ali i malih rukica. Od origamija -ali i mašte jer se pale svjećice.
Pa krenem:

Treba vam papirnati tanjur. Mi smo imali zaostalih još od vjenčanja imali.
U njemu nacrtajte krug i izrežite ga škarama ili skalpelom. Tako da dobijete oblik vijenca.

Konstrukcija vijenca

Treba vam i nekoliko nijansi kolaž zelenog papira. I male ručice i/ili nožice. Ocrtajte ih na bijelom papiru kojeg upotrijebite kao predložak za izrezivanje hrpe „listova“ u raznim nijansama. 

Šablona rukica za "listove"

Listove slažite jedan preko drugog. Ja sam ih „ljepila“ klamericom, jer sam stalno nosala L u nosiljci pa se nisam htjela zezat s ljepilom. A mislim da je čak i efekt bolji.

Složena zelenjava 

Svijeće sam radila od dvije duge trake u željenim bojama koje onda „pletemo“ U video (na kraju posta) objašnjavam kako.

Prvi dio svijeća ali i cvijeta

Pletenje svijeće i/ili cvijeta


Ovako izgleda nakon pletenja.
Čudom se čudi


Origami likove odaberite sami. Ja sam izabrala cvijet, djeda Božićnjaka i jelene.

Završni produkt uz bebu


Za kraj, izrežete žuti/narancasti „plamen“. Narančasti neka bude veći, žuti manji i zalijepite jedan na drugi. Svaku nedjelju na svjećicu „zapalite“ ljepilom (ili klamericom), jedan plamenčić.

Cvjet

 VIDEO TUTORIJALI:

1. svijeća/cvijet



2. Djed Božićnjak




3. Sob (glava)



Uživajte <3 p="">



Paper pumpkin



Slowly, autumn came. Well, not very slow. We went from flip flops to warm socks. It may be a hard transition for us old folks, but the kids didn’t see obstacles, just: puddles, colorful leaves, pumpkins, Halloween.
For weeks, I've only been listening about Halloween pumpkins, hearing to songs about skeletons and ghosts.
For days I was getting ready to find time to put a "write to-do" list on the to-do list, where I’ll be writing an important note: "Find Halloween projects". But this crispy morning, sitting on the couch and playing with the kids, this pumpkin idea spontaneously came into life. 



The pictures are not glorious, same as the pumpkin itself, because we’re not expert Pinterest people, but hey, the idea is great. And the final project is awesome because happiness is not all in aesthetics, most of it is in the feeling while you are doing it.

So, here's a quick explanation.

1. The child digs out the only remaining collage of paper and it is, luckily, orange.


2. Grasp the scissors (caution with children) and cut along the shorter side of the paper.



3. Glue edges of the strips (again caution) into the circle. I know, ‘m explaining it like a pro. Let it dry.



4. Now glue the other end of the strips the same way, so you get the shape of a pumpkin. Let it dry again.



5. Try to explain your kids not to chop the pumpkin before you're done.

6. Cut the kind-of-rectangle shape out of black paper and glue it on a top.

7. Cut 3 triangles for the eyes and nose. Than mouth. Glue that too. Let it dry.



Done.

Bundevisanje

English version

Jesen je lagano došla. No, dobro, ne baš lagano. Iz japanki smo prešli u tople čarape. Možda je nama starijima to teško palo, al djeca su vidjela jedino: lokve, šareno lišće, bundeve, Halloween.
Već tjednima samo slušam o Halloween pumpkinsima, slušam pjesme o skeletonima i duhovima.
I dok se spremam danima da na to-do listu stavim „napisat to-do“ listu na kojoj će biti : nađi prigodne projekte za Halloween, sjedeći jedno subotnje jesensko jutro na kauču i igrajući se s djecom, spontano je nastala ova – bundeva. 


Slike nisu nešto, kao ni sama bundeva, jer nisu radili stručni pinterestni ljudi, već trogodišnjak i četverogodišnjak, ali hej, ideja je super. A i završni projekt je odličan jer nije sve u estetici, većina je u osjećaju sreće nakon toga.



Pa evo brzinski prikaz naše inspiracije.

  • Dijete iskopa jedini još preostali kolaž papir i on je, gle sreće, narančaste boje.

  • Primite se škara (oprez s djecom) i izrežete po kračoj strani trakice. Ko fol jednake. Mo'š se mislit.



  • .       Lijepite (opet oprez) trake u krug, krajnjim rubom (znam, supe pojašnjavam). Pustite da se sasuši.




  • .       Drugi kraj traka sad lijepite na isti način, tako da dobijete oblik bundeve. Opet sušenje.


  •  Natežete se s djecom da ne rasturaju bundevu prije nego završite


  •  Izrežete stapku i nalijepite gore.

  • Izrežete 4 trokuta za oči i nos. Te usta. Nalijepite i to. Pustite da se osuši.



Done.




Megablokovo novo ruho (besplatni pdf)


Evo, nakon dugog vremena, malo ideja za igranje, al ne samo to, i besplatni pdf sa uzorkom za slaganje megabloks puzzli (link je u tekstu)!



Djeca su bila oduševljena, s time da projekt koji je trebao uključiti "samo" slaganje puzzli, donio je i vježbanje škara, lijepljenje selotejpom, te mašta koja radi svašta je od megablok puzzli auta, napravila pravi autić. Pa evo, priče:



Prije nego je T. dosega godine potrebite za Lego duplo, kupili smo neke gumene kockice, a nakon toga i  megabloks (Mega blokove? Velike kocke? Velike blokove? Ne znam, nastavljam ovako, jer mi se naj sviđa ova poluenglesko poluvukkardžić varijanta).

Dolazak megabloksa
Nakon dolaska prvog lega duplo, mega bloks su pale u zapećak. S drugim djetetom je bilo još gore, jer je njemu Lego duplo bio od početka dostupan, pa mu megabloks nikad ni nisu padali na pamet. Sto puta smo ih odlučili maknut iz kutije igračaka, ali smo posustali, jer čim bi mi izvukli sve dijelove, odjednom bi to postala najdraža igračka na planetu, iako je nisu primjećivali mjesecima prije toga.

Za svašta se koristio
Kako su obojica ljubitelji puzzla, odlučila sam nacrtat par zimskih motiva u Adobe illustratoru, isprintat ih i nalijepiti na mega bloks kockice. Čas posla, a veselja na  bacanje.  I meni vremena. Da napišem ovaj post. I možda nacrtam još koje puzzle.
Uglavnom, pdf skinete sa moje stranice, isprintate, izrežete i zalijepite (ja koristim selotejp jer mi je lakše), dat djeci i eto ga!

još jedna zgodna igra

Ovo ne samo da je zabavna aktivnost, već s njom djeca razvijaju i mnoge druge sposobnosti, kao finu motoriku, rješavanje problema, kritičko razmišljanje, te koordinaciju (da ne zaboravim spomenuti i vještinu pregovaranja i zena kada se njih dvojica odluče za iste puzzle :D al okej to i mama razvija :D). Povrh svega, sreća kada spoje puzzle je nemjerljiva, ali i samopouzdanje koje time gradi.

Veća djeca mogu s vama vježbat i rezanje škarama (uz nadzor)


Igrat se mogu djeca sve dobi, tj., od kada smiju mega bloks i od kada neće pojesti selotejp i papir sa blokova.  Roditelji trebaju biti prisutni tijekom igre.  


*******

Uzbuđenje pred slaganje




                                                            Zadovoljstvo nakon slaganja



Bijeg iz kutije ili ogoljavanje

***
Htjela sam ti pričat o tome kako nikad neću naučiti čitati ljude, iako sam naučila čitati nekoliko pisama. I htjela sam ti kukati, i malo zastajkivati uz uzdahe na rubu plača, onako kako dijete to čini.

Onda sam odustala.

Pa sam te htjela pitati zašto misliš da su žene u skupinama prijetvorne. Da li je to do DNA, da li je to do spola/roda/patrijarhalne čizme ili jednostavno do antropologije.

Pa nisam.

Zatim sam te htjela pitati kako se promijeniti.

I nisam.

Mucala sam u mislima, tražila u mraku, opipavala dok konačno sam našla riječi.

„Lav nikada ne gubi san zbog mišljenja ovce.“

I tada mi je sve postalo jasno. Obrisi su postajali čvrste, flomasterom iscrtane crte. Više nije bilo skica, sve je bilo perfektno nacrtano, priznala sam si da sam se pokušala prilagoditi.
Posljednjih nekoliko godina, mjeseci, rasla je ta krhotina u meni, krhotina u mom sebstvu koje me činila nesretnom.
slabom.
I Drugom.




Počela je posmrtnim marševima, nastavila odama radosti, miksale su se melodije dok nije postala jedna neprepoznatljiva masa zvuka, a ja ples zamijenila kolvulzijama.

Ljudi kada vide krv, žele još.
Ljudi kada vide nesreću, žele još.
Ljudi ne žele slušati, oni prije pitanja žele odgovoriti.

U nedostatku didaskalija, nove uloge sam učila glumeći druge. Ovce su mi usadile strah. Dale su mi bibliju fobija da iščitavam svake večeri. Pobožno sam, kao prava ovca, to i činila.
Brzo sam se prilagođavala. Sve što radim, radim do kraja, pa tako i ovu igru.

Postala sam umjerena.
Postala sam ustrašena.
Nemoćna.

Tražila sam pomoć poput kakve damice, padala u nesvijest, tražeći ocat pod nos.
Nosila sam rukavice kako se ne bi uprljala, otkrivala ili čvrsto stiskala ruke.
Nisam više bila Niagara i krijes u jednom. Nisam više govorila bobu bob, niti sam preuzimala kontrolu.
Nisam se odijevala, već sam se nabacivala.
Samu sebe sam svela na jednostavan oblik, amebizirala, uokvirila i stereotipizirala.




Da bi stvorila meso za te tipizirane razgovore nesvjesno sam prestala vježbat kako bi kukala o kilama, prestala vozit bicikli, kako bi kukala o zetovim vozačima, počela jesti čokoladu i čitati statuse Elle Dvornik, govorila sam: svi su muškarci isti, kosa mi ispada, mrzim se slikati; gotovo žudjela za svađama, prestala sam čitati knjige kako bi se uklopila, zaboravila sam pisati. Počela sam gledati u prazno kako bi gubila vrijeme da bi mogla kukati kako ništa ne stignem, te zanevoljela sebe.

Utrnula sam želje, nade, sigurnosti, snove i u konačnici sebe nabola na taj trn, da postanem tragičan lik iz bajke.

I sve to kako bi bila „supermama“.

Super sebe sam zamijenila za izmišljenu verziju osobe koja je igrom biologije žena i koja bi trebala postati ta ujednačena verzija, jedna od ovaca, jedna od vojnika samo zato jer sam rodila dijete. Ta žena koja superlativima tješi sebe, koja je samo izgubljena i kojoj treba dati vrijeme da procvjeta.

A ne da slijedi.
Ne da osijedi čekajući sebe.
Već da pustiti prirodan slijed.
Transformacije sebe u sebe.
Ne u druge.


Jer da, teška sam. I crna do naftnog dna, i prpošna do šarenog proljeća i cinična i djetinjasta i neprilagođena, neprihvatljiva, drska, nježna, sjebana, spašena, mala i velika, muževno ženstvena, ne spavam noćima, a onda padam od umora, ne učim na greškama, ne držim za jezik za zubima, borim se protiv svih i svega, grlim sve i svakoga, kunem se u znanost i ezoteriju, kolutam očima i izrađujem origami ždralove, jesam al nisam, ljigavi su mi puževi al ih spašavam, perem zube tri minute i nikada, al nikada, nikada ne pripadam skupinama.




***Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima je slučajna. ili namjerna.


Newsletter

Subscribe Our Newsletter

Enter your email address below to subscribe to our newsletter.