***

Htjela sam ti pričat o tome kako nikad neću naučiti čitati ljude, iako sam naučila čitati nekoliko pisama. I htjela sam ti kukati, i malo zastajkivati uz uzdahe na rubu plača, onako kako dijete to čini.

Onda sam odustala.

Pa sam te htjela pitati zašto misliš da su žene u skupinama prijetvorne. Da li je to do DNA, da li je to do spola/roda/patrijarhalne čizme ili jednostavno do antropologije.

Pa nisam.

Zatim sam te htjela pitati kako se promijeniti.

I nisam.

Mucala sam u mislima, tražila u mraku, opipavala dok konačno sam našla riječi.

„Lav nikada ne gubi san zbog mišljenja ovce.“

I tada mi je sve postalo jasno. Obrisi su postajali čvrste, flomasterom iscrtane crte. Više nije bilo skica, sve je bilo perfektno nacrtano, priznala sam si da sam se pokušala prilagoditi.

Posljednjih nekoliko godina, mjeseci, rasla je ta krhotina u meni, krhotina u mom sebstvu koje me činila nesretnom.

slabom.

I Drugom.

Počela je posmrtnim marševima, nastavila odama radosti, miksale su se melodije dok nije postala jedna neprepoznatljiva masa zvuka, a ja ples zamijenila kolvulzijama.

Ljudi kada vide krv, žele još.

Ljudi kada vide nesreću, žele još.

Ljudi ne žele slušati, oni prije pitanja žele odgovoriti.

U nedostatku didaskalija, nove uloge sam učila glumeći druge. Ovce su mi usadile strah. Dale su mi bibliju fobija da iščitavam svake večeri. Pobožno sam, kao prava ovca, to i činila.

Brzo sam se prilagođavala. Sve što radim, radim do kraja, pa tako i ovu igru.

Postala sam umjerena.

Postala sam ustrašena.

Nemoćna.

Tražila sam pomoć poput kakve damice, padala u nesvijest, tražeći ocat pod nos.

Nosila sam rukavice kako se ne bi uprljala, otkrivala ili čvrsto stiskala ruke.

Nisam više bila Niagara i krijes u jednom. Nisam više govorila bobu bob, niti sam preuzimala kontrolu.

Nisam se odijevala, već sam se nabacivala.

Samu sebe sam svela na jednostavan oblik, amebizirala, uokvirila i stereotipizirala.

Da bi stvorila meso za te tipizirane razgovore nesvjesno sam prestala vježbat kako bi kukala o kilama, prestala vozit bicikli, kako bi kukala o zetovim vozačima, počela jesti čokoladu i čitati statuse Elle Dvornik, govorila sam: svi su muškarci isti, kosa mi ispada, mrzim se slikati; gotovo žudjela za svađama, prestala sam čitati knjige kako bi se uklopila, zaboravila sam pisati. Počela sam gledati u prazno kako bi gubila vrijeme da bi mogla kukati kako ništa ne stignem, te zanevoljela sebe.

Utrnula sam želje, nade, sigurnosti, snove i u konačnici sebe nabola na taj trn, da postanem tragičan lik iz bajke.

I sve to kako bi bila „supermama“.

Super sebe sam zamijenila za izmišljenu verziju osobe koja je igrom biologije žena i koja bi trebala postati ta ujednačena verzija, jedna od ovaca, jedna od vojnika samo zato jer sam rodila dijete. Ta žena koja superlativima tješi sebe, koja je samo izgubljena i kojoj treba dati vrijeme da procvjeta.

A ne da slijedi.

Ne da osijedi čekajući sebe.

Već da pustiti prirodan slijed.

Transformacije sebe u sebe.

Ne u druge.

Jer da, teška sam. I crna do naftnog dna, i prpošna do šarenog proljeća i cinična i djetinjasta i neprilagođena, neprihvatljiva, drska, nježna, sjebana, spašena, mala i velika, muževno ženstvena, ne spavam noćima, a onda padam od umora, ne učim na greškama, ne držim za jezik za zubima, borim se protiv svih i svega, grlim sve i svakoga, kunem se u znanost i ezoteriju, kolutam očima i izrađujem origami ždralove, jesam al nisam, ljigavi su mi puževi al ih spašavam, perem zube tri minute i nikada, al nikada, nikada ne pripadam skupinama.

***Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima je slučajna. ili namjerna.

Pretpostavljam da svi znaju za Tajnu, bestseller za sve ljude koji misle da su nesretni. Najprodavanija knjiga u samopomoćnoj literaturi. Knjiga koja govori da ako misliš loše, loše će to se događati; ako se bojiš, nema uspjeha; ako misliš pozitivno, svemir će se urotiti i dati ti najbolje od svega. Dakle, to nije samo otkrivanje tople vode. To je življenje na potoku cijeli život i pred kraj života otkriti da imaš vodu. Ali svi smo mi ponekad žedan kamen na studencu, pa zaboravljamo da si možemo poprilično uništiti dan vlastitim odabirima, uz pomoć vanjskih faktora, naravski. Eto, današnji dan je primjer kako ja ne znam i u potpunosti fejlam primijeniti filozofiju Tajne.

Već me rano jutro krenulo izazivati.

U pet me probudi plač, pa presvlačenje, pa je T. morao ispričati sve, al baš sve što je sanjao noćas i to na nekom svom jeziku koje se sastoji od slova aãäåæêëïõöü. Poslušala sam ga pažljivo, odgovorila na par pitanja, suosjećala se sa nekim snovima i uspjela uspavati nakon sat vremena.

Ne zadugo. Novi plač je krenuo oko 7, imala sam što vidjeti, pelena nije izdržala pritisak koji joj je T. nametnuo, te sam imala ranojutarnje presvlačenje kreveta i uključivanje pune mašine za veš (kao da je ikada prazna). Okej. Nije me ni to izbacilo, jedan običan dan jedne obične osobe koja ima dijete. Idemo dalje.

Pospremanje, pranje zubi, pranje suđa, kupljenje veša, malo yoge, tuširanja, pričanje s T-om kojeg vozam u kolicima cijelo vrijeme za sobom, pa čak i u tuš, on veselo mlatara nožicama, i dalje priča svoje priče, ja pjevam trenutni hit „Ja posijah mrkvu, mrkvu“ (znam znam da sije repa, al eto to je moj osobni tač)… i sad napokon dolazi moje omiljene vrijeme: za uspavljivanje. Naime, nakon toga slijedi divota: ako sam sreće, pola sata samovanja u dnevnoj, pred kompom, uz kavicu. Moj hajlajt svakog dana. Okej i dječji osmijeh i zagrljaj i to su hajlajti i srećice, al govorim o ovim nižim potrebama, jel.

Ne diraj bebu dok spava

I tako, nakon 40-ak minuta isisavanja mene, padne T. u svoj san, nastavljajući dudlati usnama u ritmu, i ja sva blažena, ustanem se nindža pokretima, uklonim sve igračke da se ne okrene na koju u snu , privučem kinderbet i pobjedonosno se udaljim iz sobe prema kuhinji, na svoj osobni party. Ahhhh, misli mi govore i usne mi se smiješe, kad li:

ZVRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR!!!!!!!!

Wth? KK? Psujem u sebi trčim prema vratima. Meni nitko ne zvoni. To kao da Adams femili prima posjete, nečuveno! Čak i poštar ostavlja žute omotnice za preuzimanje stvari u kasliću. Dotrčim na prstima, pogled kroz špijunku-neki mladac s nekim papirima, šta da radim, u sekundama razmišljam, ako ne otvorim nastavit će zvoniti, kaplja znoja ide niz sljepoočnicu, navučem lanac otvorim vrata, provirim unezvijereno i šapnem:

-          Da?

-          Hm? Vi ste tu glavni?

-          Um, glavni? Pa da, valjda…(mislio je valjda imam li roditelje, ili možda svodnika, ili možda robovlasnika, wth?)

-          Evo, imam vam prekrasne budističke knjige koje…

-          Pstt, ne hvala, jel možete tiše, beba mi spava?

-          Spava? - reče mladac koji je očito ušao u neku harekrišna sektu kako bi zadobio ljubav susjede u koju je zaljubljen od 8. godine, a sada je ona pronašla svoj mir u narančastoj boji (i da se razumijemo, ja podržavam svačiji izbor, i sama sam našla svoj mir u yogi i meditaciji, ali ne idem naokolo ljudima na vrata tutati knjige pod nos o tome, tko želi, naći će, iz toga zaključujem da ovaj mladac nije došao tu nekim svojim unutarnjim pozivom) - Vidite, ove knjige vam govore upravo o suprotnom, o buđenju…

-          Gledajte - šapćem ja dalje, okrećući se prema sobi da vidim u kakvom stanju budnosti je T. - prošla sam buđenje te vrste…

-          Vi? – prekine me s podsmjehom mladac.

-          Da, ja, kundalini yogom koju sam intenzivno prakticirala…

-          Pa vidim da vam nije baš pomogla, poprilično ste nervozni - nastavi on jednako glasnim tonom.

E kad ga tu nisam zatukla i pokazala mu kako me kundalini yoga nije smirila, neću nikada. Ali nisam stigla, jer je T. počeo urlati.

I tada je krenuo kaos….Napokon njega umirim, dam mu igračke, on leluja na prsima pokušavajući puzati, ja trčim po kavu. Otvaram frižider, a ono – nema mlijeka. WTH? Sad već osjećam i glad. Mislim se, okej, idem van s T.-om u šetnju, pa ću kupit mlijeko i hranu i sve…kad li pogled kroz prozor pokaže vjetar s mogućom kišom.

Jutarnje noćne more

Eto ti ga na. Počela ja plesti lanac nezgoda. Sjetim se da imam štrukli u zamrzivaču, posložim ih, uz stalno trčanje da vidim u kojem je stanju T., jede li stopalo ili je dohvatio jastučnicu žvakati, nije, oke, stavim peći štrukle, kad li ono rerna počne dimiti, štrukle počnu bujati i eksplodirati (?!), vadim ih van nepečene, bacam u sudoper, odlazim očajna M.-u, on se dosjeti da stavim protiv vjetra (kako logična, a od svih negativa misli, meni uopće nezamisliva ideja) onu plastiku protiv kiše. I tako zaputimo se nas dva, uz duboko disanje, van. Po hranu, mlijeko, kavu. Tim redom, uz pokušaj vraćanja u normalu, prizivajući pozitivne misle koje su se sakrile ko Waldo.

Uglavnom, tijekom dana nisam uspjela odmah zaustaviti niz očajanja, T. se stalno budio, ja kavu pila isprekidano, kupila najlošiju sirnicu u gradu. Kavu, osim mlijekom, začinila i kojom suzicom, jer eto svakom dođe. Ali zaustavljen je niz, ipak, sad treba još preusmjerit na pozitivu, a dan je dug.

Uglavnom, pouka ove prispodobe jest da date ženama, mamama (isuse, koliko slova m i a u jednoj riječi :o), ljudima općenito, samo 15 minuta samoće i mira i kave. Ponekad i vina. I ostatak dana će planine micati i rijeke razdvajati. Figurativno.  Nismo Godzille, iako smo nekad Momzille.

Pouka je i da ne zvonite ljudima na vrata iz glupih razloga, a to je svaki, bili vi inkasator ili prodavač svetih kalendara. Jer uvijek postoji mogućnost da se unutra nalazi uspavana beba. I njena mama. koja nije popila kavu. I koja će bacit neku vradžbinu na vas. Jer ako trudnice mogu davati ječmenac, i mame imaju neke moći. Uvjerena sam. Treba pitat mladca, što mu se dogodilo.

Pouka je i da jedna loša misao dovede na party još (pe)desetak drugih i tako one slave masakrirajući vam mozak. A zbilja nema potrebe. Ista je stvar s pozitivnim mislima. Misli su druželjubiva bića.

Ah da, i pazite na eksplodirajuće štrukle, i da uvijek imate mlijeko u frižideru.