Neki dan sam pričala s poznanicom trudnicom koja je zaključila da joj nije jasno kako se ljudi uopće odluče imati djecu ili ići na drugo dijete, kada je u trudnoći sve tako grozno. I baš sam se nekako naživcirala. Jer je to živa istina. Bombardiran si od prve sekunde sa savjetima, bilo "prijateljskim", bilo u knjigama, na portalima, forumima i inom i sa svim trudničkim nedaćama.

Kada sam zatrudnila, nakon par dana dolaženja k sebi od šoka, štreberski sam se odlučila informirati što me očekuje. Čak sam otvorila novi board na pinterestu. Ozbiljno sam se primila posla, ozbiljnije nego za bilo koji ispit. Iako našiljenih olovaka i bojica - nisam zapisala ništa. Zašto? Jer nisam mogla stati čitati te odvratne stvari koje će mi se događati, bila sam zabljesnuta užasom, kao kada ne možeš odvratit pogled od nesreće.

Nije baš neki start, ha?

Najsretnije doba, blistanje i dva srca u jednom tijelo odjedanputa su zamijenile žgaravice, povećana stopala, strije, nekontrolirano piškanje i razne druge divote.

Nisam baba Vanga, ali vidjela sam budućnost. Postajem čudovište. Čudovište koje ne može kontrolirati svoje tjelesne tekućine i koje će roditi još jedno malo čudovište (to zaključiš iz članaka u kojima se na poluhumorističan način pokušava oslikati život s djetetom, a uključuje rečenice poput „nikad više nećeš spavati“, „nećeš se tuširati“ i sl.) i tako je tvom životu došao kraj.

Osmijeh mi je blijedio. Kada bi mi netko čestitao na trudnoći, probola bih ga pogledom misleći na ČEMU mi točno čestitaš. Na tome što ću postati bolest? Da me kuga satrla bolje bi prošla, avaj, avaj!

I tako čekaš. Čekaš da ti se dogode svi ti grozni simptomi. Čekaš i rodiš. I ne dočekaš. Možda si malo razočaran, jer ipak su ti obećali znoj i suze i gigantska stopala i najbolnije akne na leđima.  Pa čekaš da ti stane život s bebom. Pa ne dočekaš ni to. I onda se u jednom trenutku pitaš koji sadisti pišu sve te članke. Zar je moguće da sam ja jedna u milijun kojoj je trudnoća bila relativno ok ( bila bi bolja da nisam očekivala sve te simptome, i ne, nisu uvijek ruže, al nije ni stalni živi pijesak). Pitaš se zašto toliko mama govori o svojim  trudničkim problemima i lošim iskustvima s tolikim žarom. Zašto?

Što se time postiže? Ako sam nešto naučila u životu, ni jedan čovjek nije isti. Zašto bi tvoje muke bile imalo slične mojima. Kao ni tvoja veselja. Ako mi pričaš o negativnim stvarima što točno postižeš? Nisam razumjela, i dalje ne razumijem. Možda si baš ti baksuz da su ti se zalomila 322 simptoma, ali možda ja nisam ta, možda ću ja dobit ona 2 koja ti baš nisi. Ili će simptom biti isti, al moje reagiranje drugačije. Nemojmo stvarati trudničke kalupe po svome obliku, i svakoga gurati u njih, kidajući ih oštrim rubovima. I tvoja druga trudnoća će vrlo vjerojatno biti sasvim drugačija od prve, ili treća od druge. Relax.

No, kako napisah, ni moja trudnoća nije ogledna. I ne, vrli moj štioče, nisam upala u hiporiziju, ne gledam trun u tvom oku, dok  svoja brvna ne osjećam. Samo želim biti jedna od…koja će pokazati da ima i dobrih trudnoća, da trudnoća nije bolest i da ima trudnoća s vrlo malo simptoma i da u trudnoći treba uživat tako što začepiš uši na tuđa iskustva i glasno pjevaš:

la

la

la

(Osim na moje, moje slušaj! Imerativ! Da sam bar ja imala sebe iz budućnosti pa da se poslušam, eh!)

Uglavnom nisu mi se povećala stopala kao hobitu, mada sam izbjegavala kupovanje cipela iz istog razloga. Nisam dobila hemeroide. Jutarnje mučnine su bile gadne, i da, trajale su cijeli dan i da, izgubila sam kilu-dvije, ali nisu istog intenziteta tri mjeseca. Zapravo traju dva mjeseca. Dva tjedna. Oh, tko se više sjeća, bilo je to prije godinu dana.

Nisam dobila akne, nisam prestala vježbati, niti voziti bicikl, mogla sam se saginjati i vidjeti svoja stopala, vezala sam pertle prije odlaska na porod, radila sam jogu, nisam postala zaboravna i glupa, već sam i dalje išla na predavanja i radila i davala ispite, nisam piškila svakih 15 minuta, nešto češće nego inače, ali nezamjetno.

Nije mi bilo vruće na svim mjestima, nisam mahala i znojila se, nisam plakala na reklame sa psićima, niti sam dobila instinkt gradnje gnijezda, zapravo mi je sve manje stalo kako je vrijeme odmicalo i u zadnji čas smo sklepali kinderbet, a kolica smo kupovali večer prije indukcije. Udarci bebe su mi u početku bili „oh well“, a poslije su bili iritantni i bolni i nisam osjećala leptiriće, niti se raznježila, mada sada bi.

Rezala sam nokte na nogama do zadnjeg dana, depilirala se i radila čučnjeve. Nisam se posebno udebljala , niti sam jela za dvoje i nisam imala čudne porive, iako sam stalno očekivala kada ću zaželjet krastavac punjen nutelom i sladoledom. Iako moram priznat da mi je u periodu mučnina pasao junk food i krastavci. 

Nisam pišnula kad bi kihnula, nisam imala krvarenja desni, nisu mi poispadali zubi. Venu sam imala, pa se to i ne računa. Nisam bila hodajuća plinara, niti sam imala žgaravicu i nisam dobila neku opaku bolest od jedenja salata, neoguljenih krušaka ili grožđa.

Noćne more su se smanjile, a strije začudo nisam dobila u trudnoći, al sam uspjela pokupit nekoliko u teen godinama naglog rasta.

Hauever…

kosa mi je bila bujnija, bilo mi je teže spavati pred kraj trudnoće, ponekad sam trebala ruku za lakše ustajanje, počela sam se gegati kao pingvin, u jednom periodu sam imala lagana zujanja u ušima, koja znaju biti jako, jako dosadna, jela sam krafne kao komfort fud, dobila sam lineu negru ili ti onu crnu crtu na stomaku, za koju vele da je znak da nosiš mušku bebu. Ili ne. Imala sam nešto više madeža, hrkala sam - kažu.

Ali hej, ipak je to drugo stanje...drugo stanje koje je svakom drugačije. Čak ni geni nemaju neke veze s tim. Drugo stanje je jer sasvim različito od prvotnog. Prvo nije bolje. Niti je drugo bolje. Niti je treće bolje. Stanja su takva kakvim ih napraviš. Ako ih prihvatiš, bit će ti dobro. I nije to neki mind, body spirit, hipster, hippie mumbo jumbo. To je jednostavno tako.

Rijetko tko priča o pozitivnim stanjima trudnoće, a ima ih masu. Začuđujuće je, avanturistično, emotivno, ma koliko ja bila neemotivna i cinična, posebne veze se spajaju i petljaju s budućim ocem, postaješ snažnija, strahovi blijede, osjećaš se moćnije i Amazonke ti nisu do koljena.

I ne čini ti se tako dok si trudan. jer, vratimo se na početak, svi ti žele poručit da si jadan. Da se trebaš bojati.

Ja sam se previše bojala. Previše sam razmišljala i čitala. A prva trudnoća se nikada ne može vratiti.

Zato, tko još stigne, nek se spasi. I ne gugla, ne sluša i okruži se pozitivnim ljudima. I zapamti, trudnoća nije bolest i ne treba je liječiti!

PS. Možda sam ovo ja, a možda ovo piše moj brzi zaborav :D 

Pretpostavljam da svi znaju za Tajnu, bestseller za sve ljude koji misle da su nesretni. Najprodavanija knjiga u samopomoćnoj literaturi. Knjiga koja govori da ako misliš loše, loše će to se događati; ako se bojiš, nema uspjeha; ako misliš pozitivno, svemir će se urotiti i dati ti najbolje od svega. Dakle, to nije samo otkrivanje tople vode. To je življenje na potoku cijeli život i pred kraj života otkriti da imaš vodu. Ali svi smo mi ponekad žedan kamen na studencu, pa zaboravljamo da si možemo poprilično uništiti dan vlastitim odabirima, uz pomoć vanjskih faktora, naravski. Eto, današnji dan je primjer kako ja ne znam i u potpunosti fejlam primijeniti filozofiju Tajne.

Već me rano jutro krenulo izazivati.

U pet me probudi plač, pa presvlačenje, pa je T. morao ispričati sve, al baš sve što je sanjao noćas i to na nekom svom jeziku koje se sastoji od slova aãäåæêëïõöü. Poslušala sam ga pažljivo, odgovorila na par pitanja, suosjećala se sa nekim snovima i uspjela uspavati nakon sat vremena.

Ne zadugo. Novi plač je krenuo oko 7, imala sam što vidjeti, pelena nije izdržala pritisak koji joj je T. nametnuo, te sam imala ranojutarnje presvlačenje kreveta i uključivanje pune mašine za veš (kao da je ikada prazna). Okej. Nije me ni to izbacilo, jedan običan dan jedne obične osobe koja ima dijete. Idemo dalje.

Pospremanje, pranje zubi, pranje suđa, kupljenje veša, malo yoge, tuširanja, pričanje s T-om kojeg vozam u kolicima cijelo vrijeme za sobom, pa čak i u tuš, on veselo mlatara nožicama, i dalje priča svoje priče, ja pjevam trenutni hit „Ja posijah mrkvu, mrkvu“ (znam znam da sije repa, al eto to je moj osobni tač)… i sad napokon dolazi moje omiljene vrijeme: za uspavljivanje. Naime, nakon toga slijedi divota: ako sam sreće, pola sata samovanja u dnevnoj, pred kompom, uz kavicu. Moj hajlajt svakog dana. Okej i dječji osmijeh i zagrljaj i to su hajlajti i srećice, al govorim o ovim nižim potrebama, jel.

Ne diraj bebu dok spava

I tako, nakon 40-ak minuta isisavanja mene, padne T. u svoj san, nastavljajući dudlati usnama u ritmu, i ja sva blažena, ustanem se nindža pokretima, uklonim sve igračke da se ne okrene na koju u snu , privučem kinderbet i pobjedonosno se udaljim iz sobe prema kuhinji, na svoj osobni party. Ahhhh, misli mi govore i usne mi se smiješe, kad li:

ZVRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR!!!!!!!!

Wth? KK? Psujem u sebi trčim prema vratima. Meni nitko ne zvoni. To kao da Adams femili prima posjete, nečuveno! Čak i poštar ostavlja žute omotnice za preuzimanje stvari u kasliću. Dotrčim na prstima, pogled kroz špijunku-neki mladac s nekim papirima, šta da radim, u sekundama razmišljam, ako ne otvorim nastavit će zvoniti, kaplja znoja ide niz sljepoočnicu, navučem lanac otvorim vrata, provirim unezvijereno i šapnem:

-          Da?

-          Hm? Vi ste tu glavni?

-          Um, glavni? Pa da, valjda…(mislio je valjda imam li roditelje, ili možda svodnika, ili možda robovlasnika, wth?)

-          Evo, imam vam prekrasne budističke knjige koje…

-          Pstt, ne hvala, jel možete tiše, beba mi spava?

-          Spava? - reče mladac koji je očito ušao u neku harekrišna sektu kako bi zadobio ljubav susjede u koju je zaljubljen od 8. godine, a sada je ona pronašla svoj mir u narančastoj boji (i da se razumijemo, ja podržavam svačiji izbor, i sama sam našla svoj mir u yogi i meditaciji, ali ne idem naokolo ljudima na vrata tutati knjige pod nos o tome, tko želi, naći će, iz toga zaključujem da ovaj mladac nije došao tu nekim svojim unutarnjim pozivom) - Vidite, ove knjige vam govore upravo o suprotnom, o buđenju…

-          Gledajte - šapćem ja dalje, okrećući se prema sobi da vidim u kakvom stanju budnosti je T. - prošla sam buđenje te vrste…

-          Vi? – prekine me s podsmjehom mladac.

-          Da, ja, kundalini yogom koju sam intenzivno prakticirala…

-          Pa vidim da vam nije baš pomogla, poprilično ste nervozni - nastavi on jednako glasnim tonom.

E kad ga tu nisam zatukla i pokazala mu kako me kundalini yoga nije smirila, neću nikada. Ali nisam stigla, jer je T. počeo urlati.

I tada je krenuo kaos….Napokon njega umirim, dam mu igračke, on leluja na prsima pokušavajući puzati, ja trčim po kavu. Otvaram frižider, a ono – nema mlijeka. WTH? Sad već osjećam i glad. Mislim se, okej, idem van s T.-om u šetnju, pa ću kupit mlijeko i hranu i sve…kad li pogled kroz prozor pokaže vjetar s mogućom kišom.

Jutarnje noćne more

Eto ti ga na. Počela ja plesti lanac nezgoda. Sjetim se da imam štrukli u zamrzivaču, posložim ih, uz stalno trčanje da vidim u kojem je stanju T., jede li stopalo ili je dohvatio jastučnicu žvakati, nije, oke, stavim peći štrukle, kad li ono rerna počne dimiti, štrukle počnu bujati i eksplodirati (?!), vadim ih van nepečene, bacam u sudoper, odlazim očajna M.-u, on se dosjeti da stavim protiv vjetra (kako logična, a od svih negativa misli, meni uopće nezamisliva ideja) onu plastiku protiv kiše. I tako zaputimo se nas dva, uz duboko disanje, van. Po hranu, mlijeko, kavu. Tim redom, uz pokušaj vraćanja u normalu, prizivajući pozitivne misle koje su se sakrile ko Waldo.

Uglavnom, tijekom dana nisam uspjela odmah zaustaviti niz očajanja, T. se stalno budio, ja kavu pila isprekidano, kupila najlošiju sirnicu u gradu. Kavu, osim mlijekom, začinila i kojom suzicom, jer eto svakom dođe. Ali zaustavljen je niz, ipak, sad treba još preusmjerit na pozitivu, a dan je dug.

Uglavnom, pouka ove prispodobe jest da date ženama, mamama (isuse, koliko slova m i a u jednoj riječi :o), ljudima općenito, samo 15 minuta samoće i mira i kave. Ponekad i vina. I ostatak dana će planine micati i rijeke razdvajati. Figurativno.  Nismo Godzille, iako smo nekad Momzille.

Pouka je i da ne zvonite ljudima na vrata iz glupih razloga, a to je svaki, bili vi inkasator ili prodavač svetih kalendara. Jer uvijek postoji mogućnost da se unutra nalazi uspavana beba. I njena mama. koja nije popila kavu. I koja će bacit neku vradžbinu na vas. Jer ako trudnice mogu davati ječmenac, i mame imaju neke moći. Uvjerena sam. Treba pitat mladca, što mu se dogodilo.

Pouka je i da jedna loša misao dovede na party još (pe)desetak drugih i tako one slave masakrirajući vam mozak. A zbilja nema potrebe. Ista je stvar s pozitivnim mislima. Misli su druželjubiva bića.

Ah da, i pazite na eksplodirajuće štrukle, i da uvijek imate mlijeko u frižideru.