Digitalna arheologija iliti kako spasiti izbrisane fotke




Sjećate se kad ste bili djeca, pa su posebni trenuci bili zabilježeni fotoparatom? Prvo puzanje, prvo stajanje, prva vožnja biciklom, odlazak u školu, nove hlače?


Pa ste čekali mjesecima da se film ispuca, da se skupe novci, pa da se oformi obiteljska delegacija i odnese film na razvijanje u neku fotoradnju koje ste onda nestrpljivo čekali danima. Pa kad dobijete onu vrećicu, a unutra hrpa slika, plus smotuljak iskorištenog filma – magija!



Onda uzbuđenje, onaj osjećaj leptirića u stomaku dok vadite fotke, jer ne znate uopće više što je na filmu bilo, jer film ste načeli slikanjem rođendana u siječnju, a završili slikanjem ljetovanja? E pa da, to je bio baš lijep osjećaj. Slike su se nakon pregledavanja sortirale u album – još jedan ritual. Pa su se periodično pregledavale, sa osjećajem sreće i nostalgije, ponosa i ljubavi.

Tako je kod mene bilo.

S vremenom, došla su neka nova vremena. Digitalni fotoaparati i memorijske kartice. U početku su to bile slabašne kartice, kompovi su imali loše grafike, još lošije ekrane, a fotoaparati malo piksela. Postupno je rasla i memorija, s njom i veličan ekrana i sve ostalo, a odlasci u fotoradnje da se filmovi, sada isprintaju, - opadao.





E, al onda su došle vanjski HD-ovi. Sve jeftiniji i sve veći. Prije sam se udivljeno užasavala velikog prostora od 512 GB, a sada mi je 2 TB «errr, dovoljno za ovu godinu». Nemam pojma što na tim drajvovima sve imam. Samo skupljam, skidam, kao hrčak. SD kartice za fotiće isto rastu, ja ih punim.




Ne pregledavam.
Ne sortirm.
Nisam ponosna.

Budući arheolozi neće iskapati kosti i lončanice iz zemlje, već podatke i nepregledne količine fotki iz harddrajvova.
Da stvar bude gora, došli su smartfonovi. Odlične kamere u njima. Dodatna pohrana.

Smisao cijele jadikovke u stilu «Kad sam ja bila mlada…»?




Dakle, kada se T rodio, klikala sam i klikala s fotićem. Bezbroj fotki. Zaista, bez broj. Karticu sam brzo punila i istovarala na komp. Manično. Da se ne moram puno gnjavit s tim prebacivanjima, sjetila sam se povećati memoriju dodatnom micro karticom, wooooah, još 500 fotki može stati.



Sjajno!
NE.

Jer time sam došla do prekobrojnog viška! Ali ne samo to. Jedan klik u borbi s T-om na krevetu koji pokušava svim snagama dohvatit i oglodati moj mob, završila je brisanjem. Svih fotki. Svih zadnjih fotki. Dakle njih 438.



I šta sad. Imam 3000 fotki T-a u adnja tri mjeseca na kompu, al baš ovih 438 su bitnih. Jer ljudi smo, jel. Izmislili smo tragedije.



I tako sam ja pretraživala, guglala, nema fotki nigdje. Zaista sam vična tehnici, al ovome nije bilo pomoći.
Dok nisam naišla na besplatni program koji me fascinirao do krajnjih granica. On vraća sve izbrisano s kartica. Sve. Radi se o programu Pandora Recovery. Smrtno  se bojala da će naći slike i onda mi reći nešto u stilu: «Ako želite pohraniti sve izbrisane slike na komp platite 1000 $, ukoliko ne platite, nestaju sve slike, ovaj put za sve vijeke vjekova». Grizla sam nokte. Napetost je rasla.



No crne slutnje se nisu ostvarile. Još bolje!
Našao je 3000 fotki.
Ne samo zadnje izbrisane. Već sve ikada.
Već od pamtivijeka te kartice.
I skinuo ih.
U original veličini i formatu.
I program je besplatan.
Osjećala sam se kao vlastiti arheolog! «Gle sjećaš se ovog, ajmeeee!»



Taj događaj je iznjedrio dvije želje:

1.     Želim pokrenuti sve svoje kartice u istom programu (ili možda ne, znatiželja je ubila mačku)
2.     Želim printer za fotke kako bi na licu mjesta sprintala VAŽNE fotke(dakle ne 267584 njih, već važne!), a da ne moram formiti obiteljsku delegaciju da nosimo fotke u deem ili muller ili tisak ili neku fotoradnju.


Još nisam ostvarila ništa od toga. Jer nemam vremena. Fotkam manično, jer ipak treba ispunit ova 2 TB vanjskog diska.

0 komentari:

Post a Comment

Newsletter

Subscribe Our Newsletter

Enter your email address below to subscribe to our newsletter.