Sjećate se kad
ste bili djeca, pa su posebni trenuci bili zabilježeni fotoparatom? Prvo
puzanje, prvo stajanje, prva vožnja biciklom, odlazak u školu, nove hlače?
Pa ste čekali mjesecima da se film ispuca, da se skupe novci, pa da se oformi obiteljska
delegacija i odnese film na razvijanje u neku fotoradnju koje ste onda
nestrpljivo čekali danima. Pa kad dobijete onu vrećicu, a unutra hrpa slika,
plus smotuljak iskorištenog filma – magija!
Onda uzbuđenje,
onaj osjećaj leptirića u stomaku dok vadite fotke, jer ne znate uopće više što
je na filmu bilo, jer film ste načeli slikanjem rođendana u siječnju, a
završili slikanjem ljetovanja? E pa da, to je bio baš lijep osjećaj. Slike su
se nakon pregledavanja sortirale u album – još jedan ritual. Pa su se
periodično pregledavale, sa osjećajem sreće i nostalgije, ponosa i ljubavi.
Tako je kod mene
bilo.
S vremenom, došla
su neka nova vremena. Digitalni fotoaparati i memorijske kartice. U početku su
to bile slabašne kartice, kompovi su imali loše grafike, još lošije ekrane, a
fotoaparati malo piksela. Postupno je rasla i memorija, s njom i veličan ekrana
i sve ostalo, a odlasci u fotoradnje da se filmovi, sada isprintaju, - opadao.
E, al onda su
došle vanjski HD-ovi. Sve jeftiniji i sve veći. Prije sam se udivljeno
užasavala velikog prostora od 512 GB, a sada mi je 2 TB «errr, dovoljno za ovu
godinu». Nemam pojma što na tim drajvovima sve imam. Samo skupljam, skidam, kao
hrčak. SD kartice za fotiće isto rastu, ja ih punim.
Ne pregledavam.
Ne sortirm.
Nisam ponosna.
Budući arheolozi
neće iskapati kosti i lončanice iz zemlje, već podatke i nepregledne količine
fotki iz harddrajvova.
Da stvar bude
gora, došli su smartfonovi. Odlične kamere u njima. Dodatna pohrana.
Smisao cijele
jadikovke u stilu «Kad sam ja bila mlada…»?
Dakle, kada se T
rodio, klikala sam i klikala s fotićem. Bezbroj fotki. Zaista, bez broj. Karticu
sam brzo punila i istovarala na komp. Manično. Da se ne moram puno gnjavit s
tim prebacivanjima, sjetila sam se povećati memoriju dodatnom micro karticom,
wooooah, još 500 fotki može stati.
Sjajno!
NE.
Jer time sam
došla do prekobrojnog viška! Ali ne samo to. Jedan klik u borbi s T-om na
krevetu koji pokušava svim snagama dohvatit i oglodati moj mob, završila je
brisanjem. Svih fotki. Svih zadnjih fotki. Dakle njih 438.
I šta sad. Imam
3000 fotki T-a u adnja tri mjeseca na kompu, al baš ovih 438 su bitnih. Jer
ljudi smo, jel. Izmislili smo tragedije.
I tako sam ja
pretraživala, guglala, nema fotki nigdje. Zaista sam vična tehnici, al ovome
nije bilo pomoći.
Dok nisam naišla
na besplatni program koji me fascinirao do krajnjih granica. On vraća sve
izbrisano s kartica. Sve. Radi se o programu Pandora Recovery. Smrtno se bojala da će naći slike i onda mi reći
nešto u stilu: «Ako želite pohraniti sve izbrisane slike na komp platite 1000
$, ukoliko ne platite, nestaju sve slike, ovaj put za sve vijeke vjekova».
Grizla sam nokte. Napetost je rasla.
No crne slutnje
se nisu ostvarile. Još bolje!
Našao je 3000
fotki.
Ne samo zadnje
izbrisane. Već sve ikada.
Već od pamtivijeka
te kartice.
I skinuo ih.
U original veličini
i formatu.
I program je
besplatan.
Osjećala sam se
kao vlastiti arheolog! «Gle sjećaš se ovog, ajmeeee!»
Taj događaj je
iznjedrio dvije želje:
1.
Želim
pokrenuti sve svoje kartice u istom programu (ili možda ne, znatiželja je ubila
mačku)
2.
Želim
printer za fotke kako bi na licu mjesta sprintala VAŽNE fotke(dakle ne 267584
njih, već važne!), a da ne moram formiti obiteljsku delegaciju da nosimo fotke
u deem ili muller ili tisak ili neku fotoradnju.
Još nisam
ostvarila ništa od toga. Jer nemam vremena. Fotkam manično, jer ipak treba
ispunit ova 2 TB vanjskog diska.
0 komentari:
Post a Comment