Pronađeno vrijeme u germitajgu

Mirisi.

Miris svijeća. I cvijeća.

Miris opipljivog, miris sjećanja,

miris apstraktnog, miris osjećaja,

miris opipljivog, miris karaktera.

Ponekad hodam ulicom i počinjem šnjofati kao pas. Ili mačka.

/Razgovor u mojoj glavi/

„Osjećaš li to? Što je to? Hmmm, miriši kao treći razred osnovne škole. Čekaj, tu je, sjećanje, dolazi…aha, knjižara iznikla na početku rata, idem prema njoj,  penjem se po onom naherom putu prema crkvi. I što još, dolazi, dolazi, aha, pravim kocke od hamer papira i tinte koja kapa iz nalivpera, prsti su packavi, propuh struji od dnevno sobe preko orahova stola za kojeg je važilo „ako krenu avioni, odmah se sakrij pod njega“ prema otvorenim vratima, bijelim,s mjedenom kvakom i potencijalnim samozaključavanjem.“

Još ne znam na što me asocira taj parfem šetačice ispred mene. Samo znam da je uporan, da se izvija tvrdoglavo prema meni i tumba mi po sjećanjima. Kopala sam dalje i odjednom je osvanulo, napadno – to je to, to je taj slatkasti miris, to je to sjećanje –ukrasne gumice koje služe samo za gledanje, hvaljenje i mirisanje. Koje ne brišu olovke, već ostavljaju mrlje. Ali koje ne brišu ni sjećanja, već ostavljaju osjećaje. Taj miris ružičastog, tih gumica u obliku srca koje mi je mama kupovala. Za Božić. Za neke dane bez datuma, bez razloga. Zbog ljubavi. Taj miris se zagrlio s mirisom sreće i sigurnosti i djetinjstva.

Nisam to znala.

Sve do danas.

Šetačica nije bila svjesna da će jutrošnjim sprejanjem ispod resice uha, nekog učiniti sretnim.

I sjetnim.

I nije to ništa čudno. Mirisi su usko vezani sa sjećanjima. I nije to neka moja izmišljotina. Niti Proustova. Zapravo mislim da bih i ja mogla napisati par tomova knjiga o mirisima i sjećanjima i tim kućama među oblacima zaborava. Ali neću. Mirisi su najbliže povezani s memorijom. To je znanstveni fakt.

Isprobani savjet je taj da pri učenju koristimo neki miris. Svaki put kad osjetimo taj miris, naučene informacije će se vratiti. Tako meni miris instant juhe od gljiva budi sjećanje na Prlendera. I povijest srednje i jugoistočne Europe u srednjem vijeku. Pervunda i Sklavonije i Samov plemenski savez.

Mirisi i lijeće. Mirisi stvaraju muku. Mirisi nas mijenjaju. Igraju igre s nama.

Neki dan sam se poželjela mirisa obitelji. Roditelja. Topline. I kalijeve peći na koju je mama stavljala dizano tijesto da nadođe (naravno, ne izravno, jer bi se ispeklo, jer je tata hajcao peć i uvijek provjeravao temperaturu, hvaleći se kako je toplo, kao da se utrkuje sa zimom). Pa sam odlučila kupiti germe, upregnuti ruke i sjećanja, pa napraviti germitajg. Moj omiljeni kolač.

O čemu se tu radi? Očito ime potječe iz njemačke, očito je da se radi o germi i   tijestu (teig) i da se nečim maže. Klasik je bio germitajg s orasima, s makom, s cimetom i šećerom. Al onda je moja mama napravila revoluciju.

Filovala je tijesto s pekmezom, čokoladom u prahu i cimetom (dakako ovo je ovisilo, ako je pekmez bio presladak, onda bi išao kako u prahu, ako nije bilo čokolade onda je stavljala kakao i malo šećera, shvatili ste bit)

A ovdje je i recept. onako, više odoka (brojke ne postoje maminom receptu, pa sam s ei ja držala otprilike metode).

Za kvasac:

2 žlica šećera

100 ml mlijeka

40 g svježeg kvasca

Za tijesto:

800 g glatkog brašna

1 žličice soli

3 žumanjka

2 jaja

300-400 ml mlijeka (odokativno, jer se stalno dodaje brašna, pa mlijeka, pa brašna…treba da tijesto bude ni presuho ni premljackavo)

60 g šećera

1 vanilin šećer

100 g otopljenog maslaca

naribane limunove korice

2 žlica vrhnja

2 žlica ruma

Priprema

U malo mlakog mlijeka otopite šećer, te dodati izmrvljeni kvasac. Lončić pokrijte i ostavite na toplom mjestu neka se diže.  Dotle u toplu zdjelu stavite brašno, sol, dodajte žumanca i jaje razmućene s mlijekom, šećer, vanili šećer, rastopljeni maslac, naribanu limunovu koricu, vrhnje, rum i dignuti kvasac. Slijedi vježbanje mišića.

Dakako, sve se može staviti i u pekač kruha na program za miješanje tijesta bez pečenja, ali ima nešto i u ovom klasičnom pripremanju tijesta, poput japanskog rituala ispijanja čaja.

Uostalom mali T je bio oduševljen zvukovima udaranja tijesta.

Dakle, prvo rukama izmijesiti, a onda kuhačom u posudi tuči, dok ne postane mjehurasto i dok se ne odvaja od posude. Onda ga staviti u pobrašnjenu posudu, pokrijte čistom krpom i ostaviti da „nadolazi“, tj. diže se, dok ne udupla veličinu. Dignuto tijesto na pobrašnjenoj dasci (il u mom slučaju plastičnom stolnjaku) razdijelite u nekoliko dijelova, ovisno o veličini tepsije u kojoj pečete, svaki dio razvaljajte u pravokutnik, namažite pekmezom, pospite čokoladom u prahu i cimetom, te zamotajte. 

Zarolano tijesto stavljati u nauljenu tepsiju, tako da savitak okrenemo po tepsiji, da bude sa svih strana nauljeno. Pokriti i ostavite da se opet dižu. Germitajg zatim stavite u prethodno zagrijanu pećnicu i pecite 40 do 50 minuta na temperaturi oko 200°C. Gotove su kada je nož zaboden u sredinu savijače suh (naravno, nikada nije suh suh, jer će bit od pekmeza i fila, ali suh od tijesta) i kada zatresete tepsiju a savijače se odvajaju od tepsije.

Najteži dio, ostaviti da se hladne. Rezati. Posuti štaub šećerom i jesti.

Napomena: Često ne čekam da se ohladi, jer mi toplo dizano tijesto baš i ne smeta želudcu, a urnebesno je fino. Ali toplo rezani germitajg nije vizualno lijep i vrući pekmez je jako opasan za jezik i nepce! Provjereno iskustvom ;)