Trudnoća i ostali jednorozi

Neki dan sam pričala s poznanicom trudnicom koja je zaključila da joj nije jasno kako se ljudi uopće odluče imati djecu ili ići na drugo dijete, kada je u trudnoći sve tako grozno. I baš sam se nekako naživcirala. Jer je to živa istina. Bombardiran si od prve sekunde sa savjetima, bilo "prijateljskim", bilo u knjigama, na portalima, forumima i inom i sa svim trudničkim nedaćama.

Kada sam zatrudnila, nakon par dana dolaženja k sebi od šoka, štreberski sam se odlučila informirati što me očekuje. Čak sam otvorila novi board na pinterestu. Ozbiljno sam se primila posla, ozbiljnije nego za bilo koji ispit. Iako našiljenih olovaka i bojica - nisam zapisala ništa. Zašto? Jer nisam mogla stati čitati te odvratne stvari koje će mi se događati, bila sam zabljesnuta užasom, kao kada ne možeš odvratit pogled od nesreće.

Nije baš neki start, ha?

Najsretnije doba, blistanje i dva srca u jednom tijelo odjedanputa su zamijenile žgaravice, povećana stopala, strije, nekontrolirano piškanje i razne druge divote.

Nisam baba Vanga, ali vidjela sam budućnost. Postajem čudovište. Čudovište koje ne može kontrolirati svoje tjelesne tekućine i koje će roditi još jedno malo čudovište (to zaključiš iz članaka u kojima se na poluhumorističan način pokušava oslikati život s djetetom, a uključuje rečenice poput „nikad više nećeš spavati“, „nećeš se tuširati“ i sl.) i tako je tvom životu došao kraj.

Osmijeh mi je blijedio. Kada bi mi netko čestitao na trudnoći, probola bih ga pogledom misleći na ČEMU mi točno čestitaš. Na tome što ću postati bolest? Da me kuga satrla bolje bi prošla, avaj, avaj!

I tako čekaš. Čekaš da ti se dogode svi ti grozni simptomi. Čekaš i rodiš. I ne dočekaš. Možda si malo razočaran, jer ipak su ti obećali znoj i suze i gigantska stopala i najbolnije akne na leđima.  Pa čekaš da ti stane život s bebom. Pa ne dočekaš ni to. I onda se u jednom trenutku pitaš koji sadisti pišu sve te članke. Zar je moguće da sam ja jedna u milijun kojoj je trudnoća bila relativno ok ( bila bi bolja da nisam očekivala sve te simptome, i ne, nisu uvijek ruže, al nije ni stalni živi pijesak). Pitaš se zašto toliko mama govori o svojim  trudničkim problemima i lošim iskustvima s tolikim žarom. Zašto?

Što se time postiže? Ako sam nešto naučila u životu, ni jedan čovjek nije isti. Zašto bi tvoje muke bile imalo slične mojima. Kao ni tvoja veselja. Ako mi pričaš o negativnim stvarima što točno postižeš? Nisam razumjela, i dalje ne razumijem. Možda si baš ti baksuz da su ti se zalomila 322 simptoma, ali možda ja nisam ta, možda ću ja dobit ona 2 koja ti baš nisi. Ili će simptom biti isti, al moje reagiranje drugačije. Nemojmo stvarati trudničke kalupe po svome obliku, i svakoga gurati u njih, kidajući ih oštrim rubovima. I tvoja druga trudnoća će vrlo vjerojatno biti sasvim drugačija od prve, ili treća od druge. Relax.

No, kako napisah, ni moja trudnoća nije ogledna. I ne, vrli moj štioče, nisam upala u hiporiziju, ne gledam trun u tvom oku, dok  svoja brvna ne osjećam. Samo želim biti jedna od…koja će pokazati da ima i dobrih trudnoća, da trudnoća nije bolest i da ima trudnoća s vrlo malo simptoma i da u trudnoći treba uživat tako što začepiš uši na tuđa iskustva i glasno pjevaš:

la

la

la

(Osim na moje, moje slušaj! Imerativ! Da sam bar ja imala sebe iz budućnosti pa da se poslušam, eh!)

Uglavnom nisu mi se povećala stopala kao hobitu, mada sam izbjegavala kupovanje cipela iz istog razloga. Nisam dobila hemeroide. Jutarnje mučnine su bile gadne, i da, trajale su cijeli dan i da, izgubila sam kilu-dvije, ali nisu istog intenziteta tri mjeseca. Zapravo traju dva mjeseca. Dva tjedna. Oh, tko se više sjeća, bilo je to prije godinu dana.

Nisam dobila akne, nisam prestala vježbati, niti voziti bicikl, mogla sam se saginjati i vidjeti svoja stopala, vezala sam pertle prije odlaska na porod, radila sam jogu, nisam postala zaboravna i glupa, već sam i dalje išla na predavanja i radila i davala ispite, nisam piškila svakih 15 minuta, nešto češće nego inače, ali nezamjetno.

Nije mi bilo vruće na svim mjestima, nisam mahala i znojila se, nisam plakala na reklame sa psićima, niti sam dobila instinkt gradnje gnijezda, zapravo mi je sve manje stalo kako je vrijeme odmicalo i u zadnji čas smo sklepali kinderbet, a kolica smo kupovali večer prije indukcije. Udarci bebe su mi u početku bili „oh well“, a poslije su bili iritantni i bolni i nisam osjećala leptiriće, niti se raznježila, mada sada bi.

Rezala sam nokte na nogama do zadnjeg dana, depilirala se i radila čučnjeve. Nisam se posebno udebljala , niti sam jela za dvoje i nisam imala čudne porive, iako sam stalno očekivala kada ću zaželjet krastavac punjen nutelom i sladoledom. Iako moram priznat da mi je u periodu mučnina pasao junk food i krastavci. 

Nisam pišnula kad bi kihnula, nisam imala krvarenja desni, nisu mi poispadali zubi. Venu sam imala, pa se to i ne računa. Nisam bila hodajuća plinara, niti sam imala žgaravicu i nisam dobila neku opaku bolest od jedenja salata, neoguljenih krušaka ili grožđa.

Noćne more su se smanjile, a strije začudo nisam dobila u trudnoći, al sam uspjela pokupit nekoliko u teen godinama naglog rasta.

Hauever…

kosa mi je bila bujnija, bilo mi je teže spavati pred kraj trudnoće, ponekad sam trebala ruku za lakše ustajanje, počela sam se gegati kao pingvin, u jednom periodu sam imala lagana zujanja u ušima, koja znaju biti jako, jako dosadna, jela sam krafne kao komfort fud, dobila sam lineu negru ili ti onu crnu crtu na stomaku, za koju vele da je znak da nosiš mušku bebu. Ili ne. Imala sam nešto više madeža, hrkala sam - kažu.

Ali hej, ipak je to drugo stanje...drugo stanje koje je svakom drugačije. Čak ni geni nemaju neke veze s tim. Drugo stanje je jer sasvim različito od prvotnog. Prvo nije bolje. Niti je drugo bolje. Niti je treće bolje. Stanja su takva kakvim ih napraviš. Ako ih prihvatiš, bit će ti dobro. I nije to neki mind, body spirit, hipster, hippie mumbo jumbo. To je jednostavno tako.

Rijetko tko priča o pozitivnim stanjima trudnoće, a ima ih masu. Začuđujuće je, avanturistično, emotivno, ma koliko ja bila neemotivna i cinična, posebne veze se spajaju i petljaju s budućim ocem, postaješ snažnija, strahovi blijede, osjećaš se moćnije i Amazonke ti nisu do koljena.

I ne čini ti se tako dok si trudan. jer, vratimo se na početak, svi ti žele poručit da si jadan. Da se trebaš bojati.

Ja sam se previše bojala. Previše sam razmišljala i čitala. A prva trudnoća se nikada ne može vratiti.

Zato, tko još stigne, nek se spasi. I ne gugla, ne sluša i okruži se pozitivnim ljudima. I zapamti, trudnoća nije bolest i ne treba je liječiti!

PS. Možda sam ovo ja, a možda ovo piše moj brzi zaborav :D