(vježbe u videu na kraju posta)

Prvo strepiš 39 tjedana da trudovi ne počnu prerano. Onda u 40+1 tjednu trudnoće guglaš i istražuješ sve moguće načine deložiranja bebe van.

Jer,

pod A, želiš što prije upoznat dijete,

pod B, želiš što prije vratit se u prvo stanje (oh, zablude, prvo stanje ne postoji, samo, treće, četvrto, peto…) i

pod C, NE ŽELIŠ da te induciraju.

I tako krene sa svježim datuljama, ljutom hranom, čajem od malinova lišća…pa u 41 već marširaš kilometrima, zoveš prijatelje da pitaš seli li tko da malo pomogneš pri nošenju teških stvari,  pri pregledima i sestre i doktori mašu glavom uz napomene da muž „radi svoj posao“. 

Kako odmiče 41 tjedan, tako se penješ stepenicama na peti kat, radiš čučnjeve (ako se to mogu nazvati čučnjevi, a ne pokušaji nilskog konja da dohvati mrvice s poda), manično osluškuješ tijelo: Jel' to vodenjak? Jel' to trud? Pališ malo-malo aplikaciju za praćenje trudova. Razočarano gasiš kad skužiš da je to samo probava. Jedeš ananas, piješ ananas, njuškaš esencijalna ulja…ja sam išla čak tako daleko da sam si stiskala akupresurne točke za poticanje trudova*. 

Dva dana nakon tremina, čučnjevi i dok fotografiram

Ništa. Nada.

O svom iskustvu neću pričati u ovom postu. Osim toga da s prvim djetetom ništa nije uspjelo. Sada, s ove točke gledišta, s malo više iskustva i sigurnosti, ne bih dala da me zaplaše. Iako sam i tada znala da dijete dolazi kada je spremo, da nije uopće jednostavno izračunati datum začeća, tj. poroda, da prvorotkinje puno dulje nose od višerotkinja, da je svatko od nas različit, ali i da postoje realne opasnosti od omotavanja pupčane vrpce i sl,  jednostavno bi se opustila zadnje tjedne trudnoće. Ma, cijelu trudnoću! Ne bi se fokusirala na to kako ne uspijevam dobiti trudove, već bi se fokusirala na to kako se veselim susretu s bebom, kada beba odluči krenuti na put u ovaj naš svijet. Ali da, lako je pričati poslije. Malo je teže zadržat fokus na ičemu kada ti malo-malo dolaze pozivi, poruke, mailove s upitima:

A nisi još rodila? O pa šta čeka? JOŠ si trudna? Ajme pa koliko nosiš, k'o slon?!

No, da se vratimo na temu. S drugim djetetom je bila ista stvar. NIŠTA nije uspijevalo. Dok nisam krenula s ovim vježbama. Slučajnost ili ne, trudovi su krenuli nakon tri dana. Sigurno smo svi različiti i sigurno svakom nešto paše. Preporučam da po svom nahođenju isprobate sve. Pa nešto će valjda upaliti!

* O svim metodama koje sam isprobala, koje su beneficije i zašto se koriste pista ću u slijedećim postovima

__________________________________________________________________________________________________________________________________

NAPOMENA: Korištenje i slijeđenje vježbi, savjeta i znanja koje iznosim na blogu je vaša osobna odluka. Preporučujem da se posavjetujete s liječnikom prije nego što slijedite bilo koji program vježbanja, recepata ili savjeta koje dijelim. Nema skrivanja, nisam liječnik, ni stručnjak za zdravstvenu skrb, ni osobni trener, ni nutricionist, ni savjetnik. Zapisujem i dijelim s vama vježbe, obroke i savjete samo na temelju osobnog iskustva. 

Iz dana u dan stalno ista pitanja i isti odgovori i iste reakcije, drugi ljudi, ista ja, malo veća nego jučer, malo umornija nego prekjučer i malo strpljivija nego sutra.

SVIZAC BROJ JEDAN:

Dobar dan, molim jedan kruh.

Oooooo, pa kad ćete vi više roditi?

Za dva mjeseca.

Štooo? Tek! Pa kolki ste, ja sam mislila da ste već trebali roditi.

Ostale: Dobar dan dobar dan, prenijeli ste? Nosite dvojke? Jeste sigurni da ne? Možda trojke ha ha ha. Bit će to Herkules!

SVIZAC BROJ DVA:

Dobar dan, stavljam košaricu na blagajnu. Ona klika. On dolje skakuće i proteže se da vidi što se na blagajni događa. Beba u stomaku poskakuje.

Nosite curicu? Osmijeh od uha do uha.

Ne, dečka, pristojno se smješkam.

Ajooooj, ma bitno da je zdrav! Razočaranje ne uspijeva skriti ni ispod naočala.

I to je taj šah mat. Nema riječi koja neće zvučati kao obrana ili utjeha. Jer ono što je u njihovim glavama ne može izbrisati ono što je u mome srcu i životu.

Sva sreća da su nam glave odvojene i da nam se dotiču samo pogledi. Sva sreća da mišljenja nisu zarazna, ili ako i jesu, da ste na vrijeme cijepljeni od njih.

Neki dan sam pričala s poznanicom trudnicom koja je zaključila da joj nije jasno kako se ljudi uopće odluče imati djecu ili ići na drugo dijete, kada je u trudnoći sve tako grozno. I baš sam se nekako naživcirala. Jer je to živa istina. Bombardiran si od prve sekunde sa savjetima, bilo "prijateljskim", bilo u knjigama, na portalima, forumima i inom i sa svim trudničkim nedaćama.

Kada sam zatrudnila, nakon par dana dolaženja k sebi od šoka, štreberski sam se odlučila informirati što me očekuje. Čak sam otvorila novi board na pinterestu. Ozbiljno sam se primila posla, ozbiljnije nego za bilo koji ispit. Iako našiljenih olovaka i bojica - nisam zapisala ništa. Zašto? Jer nisam mogla stati čitati te odvratne stvari koje će mi se događati, bila sam zabljesnuta užasom, kao kada ne možeš odvratit pogled od nesreće.

Nije baš neki start, ha?

Najsretnije doba, blistanje i dva srca u jednom tijelo odjedanputa su zamijenile žgaravice, povećana stopala, strije, nekontrolirano piškanje i razne druge divote.

Nisam baba Vanga, ali vidjela sam budućnost. Postajem čudovište. Čudovište koje ne može kontrolirati svoje tjelesne tekućine i koje će roditi još jedno malo čudovište (to zaključiš iz članaka u kojima se na poluhumorističan način pokušava oslikati život s djetetom, a uključuje rečenice poput „nikad više nećeš spavati“, „nećeš se tuširati“ i sl.) i tako je tvom životu došao kraj.

Osmijeh mi je blijedio. Kada bi mi netko čestitao na trudnoći, probola bih ga pogledom misleći na ČEMU mi točno čestitaš. Na tome što ću postati bolest? Da me kuga satrla bolje bi prošla, avaj, avaj!

I tako čekaš. Čekaš da ti se dogode svi ti grozni simptomi. Čekaš i rodiš. I ne dočekaš. Možda si malo razočaran, jer ipak su ti obećali znoj i suze i gigantska stopala i najbolnije akne na leđima.  Pa čekaš da ti stane život s bebom. Pa ne dočekaš ni to. I onda se u jednom trenutku pitaš koji sadisti pišu sve te članke. Zar je moguće da sam ja jedna u milijun kojoj je trudnoća bila relativno ok ( bila bi bolja da nisam očekivala sve te simptome, i ne, nisu uvijek ruže, al nije ni stalni živi pijesak). Pitaš se zašto toliko mama govori o svojim  trudničkim problemima i lošim iskustvima s tolikim žarom. Zašto?

Što se time postiže? Ako sam nešto naučila u životu, ni jedan čovjek nije isti. Zašto bi tvoje muke bile imalo slične mojima. Kao ni tvoja veselja. Ako mi pričaš o negativnim stvarima što točno postižeš? Nisam razumjela, i dalje ne razumijem. Možda si baš ti baksuz da su ti se zalomila 322 simptoma, ali možda ja nisam ta, možda ću ja dobit ona 2 koja ti baš nisi. Ili će simptom biti isti, al moje reagiranje drugačije. Nemojmo stvarati trudničke kalupe po svome obliku, i svakoga gurati u njih, kidajući ih oštrim rubovima. I tvoja druga trudnoća će vrlo vjerojatno biti sasvim drugačija od prve, ili treća od druge. Relax.

No, kako napisah, ni moja trudnoća nije ogledna. I ne, vrli moj štioče, nisam upala u hiporiziju, ne gledam trun u tvom oku, dok  svoja brvna ne osjećam. Samo želim biti jedna od…koja će pokazati da ima i dobrih trudnoća, da trudnoća nije bolest i da ima trudnoća s vrlo malo simptoma i da u trudnoći treba uživat tako što začepiš uši na tuđa iskustva i glasno pjevaš:

la

la

la

(Osim na moje, moje slušaj! Imerativ! Da sam bar ja imala sebe iz budućnosti pa da se poslušam, eh!)

Uglavnom nisu mi se povećala stopala kao hobitu, mada sam izbjegavala kupovanje cipela iz istog razloga. Nisam dobila hemeroide. Jutarnje mučnine su bile gadne, i da, trajale su cijeli dan i da, izgubila sam kilu-dvije, ali nisu istog intenziteta tri mjeseca. Zapravo traju dva mjeseca. Dva tjedna. Oh, tko se više sjeća, bilo je to prije godinu dana.

Nisam dobila akne, nisam prestala vježbati, niti voziti bicikl, mogla sam se saginjati i vidjeti svoja stopala, vezala sam pertle prije odlaska na porod, radila sam jogu, nisam postala zaboravna i glupa, već sam i dalje išla na predavanja i radila i davala ispite, nisam piškila svakih 15 minuta, nešto češće nego inače, ali nezamjetno.

Nije mi bilo vruće na svim mjestima, nisam mahala i znojila se, nisam plakala na reklame sa psićima, niti sam dobila instinkt gradnje gnijezda, zapravo mi je sve manje stalo kako je vrijeme odmicalo i u zadnji čas smo sklepali kinderbet, a kolica smo kupovali večer prije indukcije. Udarci bebe su mi u početku bili „oh well“, a poslije su bili iritantni i bolni i nisam osjećala leptiriće, niti se raznježila, mada sada bi.

Rezala sam nokte na nogama do zadnjeg dana, depilirala se i radila čučnjeve. Nisam se posebno udebljala , niti sam jela za dvoje i nisam imala čudne porive, iako sam stalno očekivala kada ću zaželjet krastavac punjen nutelom i sladoledom. Iako moram priznat da mi je u periodu mučnina pasao junk food i krastavci. 

Nisam pišnula kad bi kihnula, nisam imala krvarenja desni, nisu mi poispadali zubi. Venu sam imala, pa se to i ne računa. Nisam bila hodajuća plinara, niti sam imala žgaravicu i nisam dobila neku opaku bolest od jedenja salata, neoguljenih krušaka ili grožđa.

Noćne more su se smanjile, a strije začudo nisam dobila u trudnoći, al sam uspjela pokupit nekoliko u teen godinama naglog rasta.

Hauever…

kosa mi je bila bujnija, bilo mi je teže spavati pred kraj trudnoće, ponekad sam trebala ruku za lakše ustajanje, počela sam se gegati kao pingvin, u jednom periodu sam imala lagana zujanja u ušima, koja znaju biti jako, jako dosadna, jela sam krafne kao komfort fud, dobila sam lineu negru ili ti onu crnu crtu na stomaku, za koju vele da je znak da nosiš mušku bebu. Ili ne. Imala sam nešto više madeža, hrkala sam - kažu.

Ali hej, ipak je to drugo stanje...drugo stanje koje je svakom drugačije. Čak ni geni nemaju neke veze s tim. Drugo stanje je jer sasvim različito od prvotnog. Prvo nije bolje. Niti je drugo bolje. Niti je treće bolje. Stanja su takva kakvim ih napraviš. Ako ih prihvatiš, bit će ti dobro. I nije to neki mind, body spirit, hipster, hippie mumbo jumbo. To je jednostavno tako.

Rijetko tko priča o pozitivnim stanjima trudnoće, a ima ih masu. Začuđujuće je, avanturistično, emotivno, ma koliko ja bila neemotivna i cinična, posebne veze se spajaju i petljaju s budućim ocem, postaješ snažnija, strahovi blijede, osjećaš se moćnije i Amazonke ti nisu do koljena.

I ne čini ti se tako dok si trudan. jer, vratimo se na početak, svi ti žele poručit da si jadan. Da se trebaš bojati.

Ja sam se previše bojala. Previše sam razmišljala i čitala. A prva trudnoća se nikada ne može vratiti.

Zato, tko još stigne, nek se spasi. I ne gugla, ne sluša i okruži se pozitivnim ljudima. I zapamti, trudnoća nije bolest i ne treba je liječiti!

PS. Možda sam ovo ja, a možda ovo piše moj brzi zaborav :D