Koliko si puta plakala. Glavu u jastuk zabijala.
Koliko je puta molila, al nije bila pospana.
Pa dobrodošla u bebaštvo, slomu u blizinu
Pa kad te jecanje uhvati, možda se i beba smiluje.
Dok mu nosiš igračke, zvečke i keksiće
Dobro gledaj što li je, mladom princu plačnome.
Da. Tako se nekad osjećam. Pa onda zastanem i razmislim, čemu? Zašto kompliciram jednostavne stvari. Ajmo umjesto slamanja napraviti jednostavnu računicu. I tako, podvučem i sva pametna, dođem do ovog:
S djecom postajemo mi.
Nema više „vrijeme za mene“.
Ako postoji, ukradeno je i zajedno s krišom pojedenom čokoladom stvaraju grižnju.
„Ne, drago dijete, to nije za tebe, bljak, gorko, ne valja.“
 |
| Ja jedva gledam i pravim doručak, on razvrstava žlice i kuhače. |
Grižnja broj dva. Obećala sam ne lagati. A lažem jer sam obećala učiti dijete zdravim navikama. A jedem čokoladu jer nemam vremena skuhat pošteno jelo, a energija mi je u minusu. Ti krugovi. Nule i osmice.
0 i 8.
Ništavno i vječno.
 |
| Kakve boje i teksture, presretan je on, a ja čistim povrće za juhu :) |
S djecom gubimo ego. Polako. I vjerojatno malo više na silu nego meditacijom. Ne rasplinimo se u zenu, omu i nirvani. Već se rasplinemo u umoru i moranju. I u tome je kvaka. Jer moranje uzrokuje umaranje. Al o tome kasnije.
Gubimo ego i često to zamijenimo s gubljenjem sebe. Ne gledamo da ostajemo mi, puno puniji, puno smisleniji. Već smo fokusirani na prošlost. I želimo i žudimo za onim danima kada je ja satima na kišni dan gledao u tv ili u knjigu ili izašao van šetat po kiši jer eto, život je lijep. I čim to pomislimo, opet se lupamo po prstima grižnjom i mišlju o „nemajčinstvu“.
 |
| Pomoć u metenju! |
Jedno ne isključuje drugo.
Samo treba otpustiti. Kočnice i ustaljene mustre. Ne, ništa više nije isto. I ne, ne znači da je lošije.
Neću sada o leptirima i gusjenicama i pačićima. Al da transformacija je bitna i esencijalna – je. Prestanimo se gristi jer nismo više ja. Budimo ja zajedno.
 |
| Ali dijete, veš stavljamo unutra! :D |
Da se razumijemo, živeći dugo sama, naučila sam udovoljavati željama njegovog visočanstva Ja. I nije da ne boli. Nije da se ne koprca taj Ja u meni. Šizi, i pušta gadne glasiće u moju glavu.
Al smrt ega ne znači smrt moje osobnosti. Mene kao osobe koja ima svoje hobije i strasti i ljubavi i zanimacije i omiljene boje i snove.
Ni slučajno. Pa tko bi živio takav život. To bi bila robija.
Samo, lakše je proglasiti se robom, nego se mijenjati. Smisao života je isti, ali put se mijenja. Nije više pravocrtno.
 |
| a šta reći! vježbanje nikad nije bilo zabavnije :) |
Recimo, ako želim kuhati ručak, neću smireno mijesit tijesto, razvlačit ga satima, guliti povrće i lickati kolačiće uz pjevanje omiljene glazbe. Puno je vjerojatnije da ću svake 4 minute hodati s najslađim i najživotnijim utegom od 11 kila oko noge koji želi da ga se digne da vidi što se to krčka. Koji će htjeti dirati tijesto i s prljavim rukama dobrano se počešati po kosi. Koji će htjeti otvarati kredence i vaditi lonce.
 |
| Prvi put kad je povadio sve van, umrla sam uz misao ajme pranja. A onda sma obrnula misao. Ajme učenja! Ajme veselja i udaranja kuhačama :) |
I ne, neću odustati od kuhanja koje volim, već ću ukomponirati njegovu igru u svoju, tako da svi nešto naučimo. On o novim zvukovima, okusima i oblicima.
 |
| Tortilja :o kakvo čudo, kakvo uzbuđenje! |
Ja o smislu života – samo opušteno.
Jer smisao života nije cilj. Smisao života jest živjeti taj dan, plešući kroz njega. I da, šajze, ne plešemo u dvorani. Plešemo u pećini i umijeće je znati kako izbjeći buduće modrice.
Ali ples je ples.
 |
| Nosiljke (pravilne molim) uvelike olakšavaju život. Kraljica majka pravi princeze princu :D |
Još jedna stvar. Umor i moranje. Koliko puta dnevno kažemo: moramo. Moram se ujutro ustati i skuhati doručak, i odvježbati i oprati pod i moram jesti i popiti kavu i okupati dijete i otići na tržnicu i moram kuhati i moram onu knjigu završiti.
'Bote.
 |
| Nema veće sreće nego pogled u ogledalo i mučkanje vode :D |
Umori to moranje i ajmo probat ne morat i probat radit što nam se radi a ono što baš i ne, il ne radit il pretvorit u gušt.
Jeajea, hipišit opet.
Zvuči tako, al nije.
 |
| Yoga u troje. |
Još uvijek sam daleko od toga. Moram bolje poraditi na tome. BEEEEEP. Ne moram, zbilja želim.
Ego je zaspao. Tu sam ja kao osoba. Tu je on kao osoba u nastanku. Vježba i uči bivati čovjek. I ja učim bivati majka. I pomažemo si u tome. Nema moranja. Igramo se. Kuhanje traje dva sata, vježbanje traje dva sata. Ali kad radimo to jer želimo, a ne moramo posao postaje igra, a igra postaje smisao.
I to je divota roditeljstva.
0 komentari:
Post a Comment