Iz dana u dan stalno ista pitanja i isti odgovori i iste reakcije, drugi ljudi, ista ja, malo veća nego jučer, malo umornija nego prekjučer i malo strpljivija nego sutra.

SVIZAC BROJ JEDAN:

Dobar dan, molim jedan kruh.

Oooooo, pa kad ćete vi više roditi?

Za dva mjeseca.

Štooo? Tek! Pa kolki ste, ja sam mislila da ste već trebali roditi.

Ostale: Dobar dan dobar dan, prenijeli ste? Nosite dvojke? Jeste sigurni da ne? Možda trojke ha ha ha. Bit će to Herkules!

SVIZAC BROJ DVA:

Dobar dan, stavljam košaricu na blagajnu. Ona klika. On dolje skakuće i proteže se da vidi što se na blagajni događa. Beba u stomaku poskakuje.

Nosite curicu? Osmijeh od uha do uha.

Ne, dečka, pristojno se smješkam.

Ajooooj, ma bitno da je zdrav! Razočaranje ne uspijeva skriti ni ispod naočala.

I to je taj šah mat. Nema riječi koja neće zvučati kao obrana ili utjeha. Jer ono što je u njihovim glavama ne može izbrisati ono što je u mome srcu i životu.

Sva sreća da su nam glave odvojene i da nam se dotiču samo pogledi. Sva sreća da mišljenja nisu zarazna, ili ako i jesu, da ste na vrijeme cijepljeni od njih.

Mislila sam da je to nemoguće.
U glavi su se formirali razlozi zašto ne.
Moje tijelo nije snažno.
Zika komarci se šire planetom i uništavaju bebe u stomacima.
Nisam operirala nogu.
Nisam spremna.
Ne mogu ja imati dva puta sreće.
Kako ću.
Ćemo?
Novci, prostor, mjesto, krevet, cerviks, kosa, nokti, bol, rizik, tt,

Izdajem prvorođenca.
On još ne razumije,
on treba utjehu i hranu u meni.
A ja ću se srušiti na krevet na nekoliko tjedana
i izgubiti kila i kila,
i izgubit mlijeko,
i klečati uz wc, umjesto morsku školjku
ili školjku njegova uha.
I umirati.

I tako je bilo.
Srušila sam se, gubila kile, mlijeko, klečala uz sve školjke ovog grada,
umirala.

ALI
I to stane. I
potekne početak.
Zažubori snaga
i svi oni glasići s početka priče utihnu.
Vrijeme ne brojim.

Nije bilo izdaje.
Nije bilo predaje.

Sad sam bila troje nas.

I svi troje smo tvorili krug.
A krugovi su čvrsti.
Nepobjedivi.
I opet sam naučila da smo puno više od onog što su nas učili.
Da nismo samo svoje ime.
Da nismo samo svoja prošlost.
Samo svoje iskustvo.
Da nismo tuđe priče.
I opisni epiteti.
Ne znaš moje granice jer ne znaš svoje.

Granica je zapravo na istom mjestu:
u stvaranju granica umjesto crtanju grančica
na šarenom crtežu svoga života.

Rasti dalje.
U krug. U šir.
Hrani srce budućim srećama
I prošlim uspomenama.
Neka bude puno grana.
Neka lista.
Uvijek novi. Iznova.
Iz izvora.

Mi smo puno više od bilo kojeg nemoguće s početka.

Aksiom broj jedan mog fizičkog života je
Nemoguće nije moguće.

‪#‎tjedandojenja‬ ‪#‎wbw‬

Kreativni nered.
U umu.
Na jagodicama prstiju. 
Na podu.
U ladici.

Kreativni zaokret
Od ozbiljne majke
Koja kuharice lista
do lego arhitektice
Koja ruševne kuće gradi.

Bitna je boja.
Boja posvuda.
Na kućama,
U tanjurima,
Vrhu nosa,
Dubini duše.

Bitno je bojati se bojama
Ne strahovima.

Moje ime je Ana Leko i ja sam od danas prestala biti kći.
Samo što ja nisam Ana.
Ali tako su me prozvali lihvarske sluge. 
Ana je prestala biti kćer.
Ana je prestala imati dom.
Ani su sa ruku skinuli zarđalo gvožđe.

Samo,
To nisam ja.
Moje ime nije Ana. Ni Lana.
Ana je samo greška birokracije.
Da li mi je lakše.
Nije.

Moje ime je Tena Leko i ja nisam više ničija kćer. Ničija unuka. Ničija sestrična.
Moja adresa nije moja, moja kuća nije moja, moj čokot nije moj.
Lihvari su uzeli sve.
A mi smo sve davali.
U ime ideala.

Moje ime je Tena Leko i ja sam danas plakala uz zaustavljenu lokomotivu.
Ja danas nisam više znala biti jaka.
Tlak je bio nizak i niska je bila razina
Moje tolerancije na život.
Danas nisam bila ja. Bila sam Ana.

Moje ime je Tena Leko i moja mama je umrla prije četiri godine.
Moja baka je umrla prije šesnaest mjeseci.
Moj tata je umro prije pišljivih devet.
Danas sam sve to dobila napismeno.
I danas je počelo vrijediti.

Baš danas.

Jer danas je moje ime Tena Leko i ja sam majka.
Majka koja je mirisala krv svog djeteta u podne.
Tu slatkasto opojnu tekućinu koja paralizira noge i ruke i srce.
Od koje postaješ robot.
Ta krv nikad prolivena, osim jednom iz pete na njegov treći dan života.

Moje ime je Tena Leko i ja sam majka djeteta čiju krv nosim na majici i
Majka djeteta čiju krv hranim svojom pupkovinom.
Našom pupkovinom.

Ja sam danas tako mnogo. I tako mnogo nisam.
Puno toga sam postala
I puno toga prestala
Biti.
Ali jesam. Još uvijek jesam.
I plakala sam uz tu lokomotivu jer sam sretna
Jer sam i dalje majka.
I jer sam tužna jer više nisam kćer.

Ja sam danas novi poredak.
Ništa, ništa nije bitnije od nastaviti biti majkom.
I gledati ga kako diše. Smireno.
Nevino.
I osjetit ga kako udara po stjenkama moga stomaka.
Snažno
I nježno.

Ja sam danas shvatila što su govorili u onom podrumu devedeset i neke.
„Samo su djeca bitna.“
Sada napokon razumijem.
Jer ja sam danas Tena Leko, ja sam prije svega majka.
Najsretnija majka.

Mama ja bi hodao i trčao i češkao uho koje je jako blizu zuba koji me svrbi i nos bi trljao i penjao bi se na svaku stepenicu 12 i pol puta?

I ja bi mama gol bio, i kolica bi gurao i golubove bi mazio i svakog psa za leđa potapšao?

Ali mama ne čuje, ne kuži, gura kolica i priča o igralištima, voćarnama i ručku.

Mama nekad ne razumije bebski.

Zato moram na odraskom da zajecam. Onda skoči ispred kolica i nudi redom sve.
Al ne treba meni sve. Meni treba malo šarenila i malo oblika i malo mirisa i malo druženja i malo kovrčavog lišća i mirisa ljeta.

Mama je napokon razumjela bebski. Uvela me u Povrće i Voće Svemogućei mojoj sreći nije bilo kraja. Na kraju sam još smazao i slatke maline i napokon nismo više izgubljeni u prijevodu.

Dani su satkani od sitnih sreća i uspjeha. Kao na primjer
Čarape u paru i
Visoki stabilni toranj opranog suđa u cjedilici i
Pet listova pročitane knjige i
Lift na tvom katu i
Niskopodni tramvaju u pravom času.

Dani su satkani od sitnih katastrofa, kao na primjer
Zagoreni sezam za tahini,
Loše ispran veš iz mašine,
Nicanje petica iz zubnog mesa,
Jogurt umjetnički raspoređen po hladnjaku, podu i zidu.

Najveći katastrofalni uspjeh je biti uporan.
I opet pržiti sezam Ljubeći obraz od zuba Vraćati veš u mašinu Nacrtati na frižideru jogutnog smajlića.

Pa stigne i novi dan!
A u njemu opet treba biti uporan.

Jutrošnji mali uspjeh, sitna sreća,
Uz nestabilno jurećeg pačića
Napravila sam smuti od voća!

Vozamo se mi tako okolo i naokolo.
Hvatamo zadnje sjenke i 
skrivamo se među njima.
Pozdravljamo kamenje i golubove.
Oni nam odzdravljaju specifičnom šutnjom.
Svašta nam tim nijemim jezikom kažu.

Ljudi šute manje.
Ali još i manje kažu.
Mi im odzdravljamo osmijehom.

Uhvatio nas je
Zenit i mir u kolicima.
Spava, mislim se.
Provirim, nasmijem se.

Znanstvenik pronalazi načine
Da otkopča cipele.
Da skine čarape.
I mahne svijetu prstićima.

Neki dan sam ugledala pauka u kupaonici. 

Nisam vrisnula.
Nisam ni oduševljena bila.
Zato sam odmah potražila spas odraslih.
Znaš ono,
da oni pokupe pauka i kojim slučajem budu krivi za slomljenu nogu, jer pauke se ne ubija, ni one mega tanašne,
ni one debele,
ni one dlakave,
nikoje.

„Trudi se ne nanijeti bol ni jednom živom biću“, treća je zapovijed moje osobne religije zasnovane na vlastitom žrtvovanju. Iznova i opet.

Jednim okom sam ga pratila, drugim sam tražila odrasle.
Odrasle.
U kući smo pas, ja i beba.
Ja sam odrasla.
Odrasli, oni moji odrasli,
srasli su sa zemljom ili oblacima. Umrli.
Neki odrasli su srasli sa zrakom, postajući toliko prozirni od neživljenja.

Ja sam bila odrasla.
Ja sam trebala opasati wc papir oko struka i krenuti u akciju izbacivanja pauka.
Lomiti noge nenalakiranim prstima.
Užas me prošao. I smiraj.

Ja ću biti ta koja otklanja strahove.
Koja spašava noge i uplašena srceta.
Ja ću biti ta dobrostiva junakinja koja kroti čudovišta iz ormara.
Ja ću biti odrasla.
Ja sam odrasla.
Ima li to ikakvog smisla?

Kasno sam shvatila tko su junaci djetinjstva.
Ne, nisu to crtani i opisani likovi. Ni oni animirani. Odglumljeni.
Junaci djetinjstva nisu nosili plašteve,
Već pregače.
Nisu letjeli, već su voljeli.
Nisu imali superaute i pištolje,
već usisavače i papire.

Moji junaci su otišli.
Ja sam odrasla.
Ima to itekako smisla.

------------------------------------------------------------------------------
*KOLAŽ SLIKA KAO JEDNOSTAVNA RAČUNICA ŽIVOTA: jadijete i mojamama. jamama i mojedijete.*

Koliko si puta plakala. Glavu u jastuk zabijala.

Koliko je puta molila, al nije bila pospana.

Pa dobrodošla u bebaštvo, slomu u blizinu

Pa kad te jecanje uhvati, možda se i beba smiluje.

Dok mu nosiš igračke, zvečke i keksiće

Dobro gledaj što li je, mladom princu plačnome.

Da. Tako se nekad osjećam. Pa onda zastanem i razmislim, čemu? Zašto kompliciram jednostavne stvari.  Ajmo umjesto slamanja napraviti jednostavnu računicu. I tako, podvučem i sva pametna, dođem do ovog:

S djecom postajemo mi.

Nema više „vrijeme za mene“.

Ako postoji, ukradeno je i zajedno s krišom pojedenom čokoladom stvaraju grižnju.

„Ne, drago dijete, to nije za tebe, bljak, gorko, ne valja.“

Ja jedva gledam i pravim doručak, on razvrstava žlice i kuhače.

Grižnja broj dva. Obećala sam ne lagati. A lažem jer sam obećala učiti dijete zdravim navikama. A jedem čokoladu jer nemam vremena skuhat pošteno jelo, a energija mi je u minusu.  Ti krugovi. Nule  i osmice. 

0 i 8. 

Ništavno i vječno.

Kakve boje i teksture, presretan je on, a ja čistim povrće za juhu :)

S djecom gubimo ego. Polako. I vjerojatno malo više na silu nego meditacijom. Ne rasplinimo se u zenu, omu i nirvani. Već se rasplinemo u umoru i moranju. I u tome je kvaka. Jer moranje uzrokuje umaranje. Al o tome kasnije.

Gubimo ego i često to zamijenimo s gubljenjem sebe. Ne gledamo da ostajemo mi, puno puniji, puno smisleniji. Već smo fokusirani na prošlost. I želimo i žudimo za onim danima kada je ja satima na kišni dan gledao u tv ili u knjigu ili izašao van šetat po kiši jer eto, život je lijep. I čim to pomislimo, opet se lupamo po prstima grižnjom i mišlju o „nemajčinstvu“.

Pomoć u metenju!

Jedno ne isključuje drugo.

Samo treba otpustiti. Kočnice i ustaljene mustre. Ne, ništa više nije isto. I ne, ne znači da je lošije.

Neću sada o leptirima i gusjenicama i pačićima. Al da transformacija je bitna i esencijalna – je. Prestanimo se gristi jer nismo više ja. Budimo ja zajedno.

Ali dijete, veš stavljamo unutra! :D

Da se razumijemo, živeći dugo sama, naučila sam udovoljavati željama njegovog visočanstva Ja. I nije da ne boli. Nije da se ne koprca taj Ja u meni. Šizi, i pušta gadne glasiće u moju glavu.

Al smrt ega ne znači smrt moje osobnosti. Mene kao osobe koja ima svoje hobije i strasti i ljubavi i zanimacije i omiljene boje i snove.

Ni slučajno. Pa tko bi živio takav život. To bi bila robija.

Samo, lakše je proglasiti se robom, nego se mijenjati. Smisao života je isti, ali put se mijenja. Nije više pravocrtno.

a šta reći! vježbanje nikad nije bilo zabavnije :)

Recimo, ako želim kuhati ručak, neću smireno mijesit tijesto,  razvlačit ga satima, guliti povrće i lickati kolačiće uz pjevanje omiljene glazbe. Puno je vjerojatnije da ću svake 4 minute hodati s najslađim i najživotnijim utegom od 11 kila oko noge koji želi da ga se digne da vidi što se to krčka. Koji će htjeti dirati tijesto i s prljavim rukama dobrano se počešati po kosi. Koji će htjeti otvarati kredence i vaditi lonce.

Prvi put kad je povadio sve van, umrla sam uz misao ajme pranja. A onda sma obrnula misao. Ajme učenja! Ajme veselja i udaranja kuhačama :)

I ne, neću odustati od kuhanja koje volim, već ću ukomponirati njegovu igru u svoju, tako da svi nešto naučimo. On o novim zvukovima, okusima i oblicima. 

Tortilja :o kakvo čudo, kakvo uzbuđenje!

Ja o smislu života – samo opušteno. 

Jer smisao života nije cilj. Smisao života jest živjeti taj dan, plešući kroz njega. I da, šajze, ne plešemo u dvorani. Plešemo u pećini i umijeće je znati kako izbjeći buduće modrice.

Ali ples je ples.

Nosiljke (pravilne molim) uvelike olakšavaju život. Kraljica majka pravi princeze princu :D 

Još jedna stvar. Umor i moranje. Koliko puta dnevno kažemo: moramo. Moram se ujutro ustati i skuhati doručak, i odvježbati i oprati pod i moram jesti i popiti kavu i okupati dijete i otići na tržnicu i moram kuhati i moram onu knjigu završiti.

'Bote.

Nema veće sreće nego pogled u ogledalo i mučkanje vode :D 

Umori to moranje i ajmo probat ne morat i probat radit što nam se radi a ono što baš i ne, il ne radit il pretvorit u gušt.

Jeajea, hipišit opet.

Zvuči tako, al nije.

Yoga u troje. 

Još uvijek sam daleko od toga. Moram bolje poraditi na tome. BEEEEEP. Ne moram, zbilja želim.

Ego je zaspao. Tu sam ja kao osoba. Tu je on kao osoba u nastanku. Vježba i uči bivati čovjek. I ja učim bivati majka. I pomažemo si u tome. Nema moranja. Igramo se. Kuhanje traje dva sata, vježbanje traje dva sata. Ali kad radimo to jer želimo, a ne moramo posao postaje igra, a igra postaje smisao.

I to je divota roditeljstva.

I tako postaneš mama.

I tako misliš da će sada sve biti drugačije.

Počet ćeš se ozbiljnije ponašat, nećeš više nositi šarene boje, ni nestašne čuperke na glavi.

Jer ono, majke koje si ti znala nosile su trajne, sakoiće i visoke pete.

Al to su zablude, jer s djecom možemo odrasti ili podjetinjiti.

Stvar je odabira.

Ja sam odabrala bojati slikovnice i slagati legiće. U starkama i  neozbiljnim bojama.

No neke stvari se promijene.

I neke stvari fale. JAKO. Ima toga dosta, al ove su prve koje mi padaju na pamet jer mi fale na dnevnoj bazi. I nisu to one stvari za koje očekuješ da će se dogoditi. Mislim, naravno da znaš da nećeš više imati jednako vremena, da nećeš moć partijati i da će ti se tijelo transformirati. Ali, neke stvari ne očekuješ.

• Glazba

Nije da imam išta protiv koke koja je snijela jaje, mame Kukunke i čika Paje, ali nisu to neke pjesme koje bi me emotivno dotakle i koje bi ekstatično slušala na koncertu. Nisu. I jako su dosadne nakon prvih 1548967956 puta što ih otpjevaš. Toliko da ih pjevaš i kad ih ne trebaš pjevati. Jer to je pakao „keči“ pjesmica. Mrziš ih, ali ti stalno sviraju u glavi. Sad pod tešem pjevam Bubamarca. Nekad i po gradu. Youtube lista prijedloga mi je očajna: Kad si sretan, Glava ramena, Hokipoki…Tajči :D

Prije trudnoće, paaaa, cijeli svoj život posvećivala sam puno vremena odabiru kvalitetne glazbe i slušanju iste. To je bila umjetnost. Kao rituali čaja. Redoslijed pjesama, liste, albumi, riječi, promišljanja, traženje sličnih bandova.

Glazba mi je ulazila na uši dok hodam, dok vozim bicikl, dok perem, dok učim, dok jedem, dok spavam. Sada? Nula bodova. Ne mogu slušati glazbu dok nosim dijete na leđima, niti u kolicima, jer ono, može se počet gušit, plakat, pričat (nikad ne znaš u kome čuči mali genijalac!) ili sto još drugih stvari koje moj panični um može proizvesti. Pa tako, šetnje otpadaju. Hodanje otpada, vožnja tramvajem i biciklom isto. Što ostaje? Ništa. Jer slušalice otpadaju kao izbor zbog gore navedenih razloga, biti pored kompa i napraviti listu je isto dosta nemoguće, jer pored kompa na miru mogu biti samo ukoliko dijete spava. Ukoliko spava, glazba nije opcija, ukoliko spava, slušalice nisu opcija.

Al kontam, za godinu dana ćemo skupa emotivno odvaljivati na National (tu sam negdje zaostala s glazbom :D). Samo pozitivno.

• Vrata. Zatvorena

Vrata su izgubila svoju funkciju. Osim ako sam s djetetom iza istih. Inače nema smisla. Ako spava, moram čuti okretanje, disanje i kašljucanje. Ako ne spava, onda Ja ne postojim (većinom glumim guralicu, lutku za proučavanje anatomije očiju i nosa, pridrživač, stijenu za penjanje ili hranu). Zatvorena vrata kupaonice i wc-a isto dugo nisam vidjela. Pod tušem se ne pjeva (osim bubamrca) i ne promišlja se i ne planira, već se dere: „ljubaviiii, evo sad će mama, bum bum zoom zoom, vidi kako se pjeni, wooohooo, bubamarc bubamarac“. Tušira se 7 minuta. S oblačenjem. Još se pri tome uspije i staviti prati nova tura veša i depilirat 1/3 pazuha. S wc-om slična stvar.

• Raspuštena kosa. I frizeri.

Inače sam uvijek imala lepršavo raspuštenu kosu koja vijori na vjetru. Sada imam punđu 24/7. Ni ne znam kada mi je kosa prljava jer je ne vidim većinu vremena. Dobra je stvar da time ne vidim i sijede.  Kosa mi je toliko u punđi, da kada je i odlučim raspustiti na vjetru, ona ostane u nekom neprirodno nastršenom položaju koji ne liči na ništa. Neke čudne stepenice po njoj, koji li vrag.  Pa je opet vratim u početno stanje.

Drugo: kosa mi je narasla. Do poda. Okej nije do poda, al je duga. I nije šišana, i zapetljana je i moram se šišati. Pinterestala sam ja hrpu prirodnih maski do meda i avokada. Ali pošto avokado ponekad ne stignem oguliti za jesti, ideja da napravim masku od istog i držim na kosi 20 minuta je za puknut od smijeha. Odlazak frizeru iziskuje planiranje. Ljude. Dogovore.  Evo već mi je dosadno i naporno od samog pisanja o tome. Dakle, frizer zahtjeva da nekom dam dijete.  I da pričam s nekim. Frizerkom ili ženama koje onduliraju i čim skuže da imam dijete ili da sam trudna krenut će u simpatične razgovore o tome kolika je beba, da li imam mučnine i na koga više sliči. To će začiniti svojim savjetima kao „Morate mu davati i napolitanke, današnju djecu na ništa ne uče“ (ćru stori) i svojim iskustvima i savjetima. A ja to NE MOGU. Ne volim razgovor. A tek razgovor o djeci.

Sa stranicima.

Kod frizera.

Ounou.

•  JEDNINA

Govoriti u jednini. Ja sam napravila. NISMO MI NAPRAVILI. Sorry dijete al nismo skuhali ručak. Nismo se spuštali s  toboganom i nismo mi dobri, sretni ili kiseli.

Ti si ili sam ja.

Sve ostalo je hiperiritantno. Kao imanje zajedničkog profila s mužem.

Ali nema spasa. Nema. Ne znamo više govoriti u jednini. (Profil mi je i dalje samostalan)

• Kupovanje - spontanost

Nisam neka šopingholičarka. Baš suprotno. I nikad ne bi rekla da će mi kupovine nedostajati. Bile su nužno zlo. Sada žudim za onim danima kada sam ušla u Muller i njuškala sapunčiće ili proučavala sastav namirnica. Žudim za usporenim šetkanjem i opuštenim pregledavanjem. Deset puta uči u kabinu za isprobavanje, no big deal.

Sada to izgleda kao utrka. Ulaskom u trgovinu čujem zvono i pičim manevrirajući kolica, popis za kupovinu  i košaricu. Prije ulaska u glavi iscrtam plan kretanja kako bi u što manje pokreta obavila što više posla. Na blagajnu dođem sa kapljicama znoja na čelu i molim u sebi da je red što manji i da je blagajnica brza. Izlazim van. Odahnjujem.

Kabine za presvlačenje su posebna stvar. Ako imam nosiljku, skidanje iste radi oblačenja i isprobavanja odječe troši oko 100 kalorija u deset minuta. Zato nosim i grickalice i vodu sam sobom. U kabinu. Ako sam u kolicima u kabinu jedva stanemo. I iz moje kabine se čuje Bubamarac. Ili neka prigodna.

Ispobavanje odjeće 

S tim je u vezi spontanost. Nikad nisam imala popis za kupovinu a kamoli BILJEŽNICU s rasporedom i podsjetnikom što sve trebam učiniti, kupiti, skuhati. Spontano ponekad zaboravim bilježnicu. I tu je spontanosti kraj. Svaki dan je isplaniran. Ja hippie, Tom Sawyer, divlja životinja, slobodni indijski duh, bwahahaha postala je kraljica organizacije. Još uvijek neuspješne i neproduktive, al trudimo se.

Ima toga još. Ovo je trenutna lista koju sam, sad sam shvatila, SPONTANO  IZ GLAVE izvadila. Ima spasa za Bubamarce.

Mirisi.

Miris svijeća. I cvijeća.

Miris opipljivog, miris sjećanja,

miris apstraktnog, miris osjećaja,

miris opipljivog, miris karaktera.

Ponekad hodam ulicom i počinjem šnjofati kao pas. Ili mačka.

/Razgovor u mojoj glavi/

„Osjećaš li to? Što je to? Hmmm, miriši kao treći razred osnovne škole. Čekaj, tu je, sjećanje, dolazi…aha, knjižara iznikla na početku rata, idem prema njoj,  penjem se po onom naherom putu prema crkvi. I što još, dolazi, dolazi, aha, pravim kocke od hamer papira i tinte koja kapa iz nalivpera, prsti su packavi, propuh struji od dnevno sobe preko orahova stola za kojeg je važilo „ako krenu avioni, odmah se sakrij pod njega“ prema otvorenim vratima, bijelim,s mjedenom kvakom i potencijalnim samozaključavanjem.“

Još ne znam na što me asocira taj parfem šetačice ispred mene. Samo znam da je uporan, da se izvija tvrdoglavo prema meni i tumba mi po sjećanjima. Kopala sam dalje i odjednom je osvanulo, napadno – to je to, to je taj slatkasti miris, to je to sjećanje –ukrasne gumice koje služe samo za gledanje, hvaljenje i mirisanje. Koje ne brišu olovke, već ostavljaju mrlje. Ali koje ne brišu ni sjećanja, već ostavljaju osjećaje. Taj miris ružičastog, tih gumica u obliku srca koje mi je mama kupovala. Za Božić. Za neke dane bez datuma, bez razloga. Zbog ljubavi. Taj miris se zagrlio s mirisom sreće i sigurnosti i djetinjstva.

Nisam to znala.

Sve do danas.

Šetačica nije bila svjesna da će jutrošnjim sprejanjem ispod resice uha, nekog učiniti sretnim.

I sjetnim.

I nije to ništa čudno. Mirisi su usko vezani sa sjećanjima. I nije to neka moja izmišljotina. Niti Proustova. Zapravo mislim da bih i ja mogla napisati par tomova knjiga o mirisima i sjećanjima i tim kućama među oblacima zaborava. Ali neću. Mirisi su najbliže povezani s memorijom. To je znanstveni fakt.

Isprobani savjet je taj da pri učenju koristimo neki miris. Svaki put kad osjetimo taj miris, naučene informacije će se vratiti. Tako meni miris instant juhe od gljiva budi sjećanje na Prlendera. I povijest srednje i jugoistočne Europe u srednjem vijeku. Pervunda i Sklavonije i Samov plemenski savez.

Mirisi i lijeće. Mirisi stvaraju muku. Mirisi nas mijenjaju. Igraju igre s nama.

Neki dan sam se poželjela mirisa obitelji. Roditelja. Topline. I kalijeve peći na koju je mama stavljala dizano tijesto da nadođe (naravno, ne izravno, jer bi se ispeklo, jer je tata hajcao peć i uvijek provjeravao temperaturu, hvaleći se kako je toplo, kao da se utrkuje sa zimom). Pa sam odlučila kupiti germe, upregnuti ruke i sjećanja, pa napraviti germitajg. Moj omiljeni kolač.

O čemu se tu radi? Očito ime potječe iz njemačke, očito je da se radi o germi i   tijestu (teig) i da se nečim maže. Klasik je bio germitajg s orasima, s makom, s cimetom i šećerom. Al onda je moja mama napravila revoluciju.

Filovala je tijesto s pekmezom, čokoladom u prahu i cimetom (dakako ovo je ovisilo, ako je pekmez bio presladak, onda bi išao kako u prahu, ako nije bilo čokolade onda je stavljala kakao i malo šećera, shvatili ste bit)

A ovdje je i recept. onako, više odoka (brojke ne postoje maminom receptu, pa sam s ei ja držala otprilike metode).

Za kvasac:

2 žlica šećera

100 ml mlijeka

40 g svježeg kvasca

Za tijesto:

800 g glatkog brašna

1 žličice soli

3 žumanjka

2 jaja

300-400 ml mlijeka (odokativno, jer se stalno dodaje brašna, pa mlijeka, pa brašna…treba da tijesto bude ni presuho ni premljackavo)

60 g šećera

1 vanilin šećer

100 g otopljenog maslaca

naribane limunove korice

2 žlica vrhnja

2 žlica ruma

Priprema

U malo mlakog mlijeka otopite šećer, te dodati izmrvljeni kvasac. Lončić pokrijte i ostavite na toplom mjestu neka se diže.  Dotle u toplu zdjelu stavite brašno, sol, dodajte žumanca i jaje razmućene s mlijekom, šećer, vanili šećer, rastopljeni maslac, naribanu limunovu koricu, vrhnje, rum i dignuti kvasac. Slijedi vježbanje mišića.

Dakako, sve se može staviti i u pekač kruha na program za miješanje tijesta bez pečenja, ali ima nešto i u ovom klasičnom pripremanju tijesta, poput japanskog rituala ispijanja čaja.

Uostalom mali T je bio oduševljen zvukovima udaranja tijesta.

Dakle, prvo rukama izmijesiti, a onda kuhačom u posudi tuči, dok ne postane mjehurasto i dok se ne odvaja od posude. Onda ga staviti u pobrašnjenu posudu, pokrijte čistom krpom i ostaviti da „nadolazi“, tj. diže se, dok ne udupla veličinu. Dignuto tijesto na pobrašnjenoj dasci (il u mom slučaju plastičnom stolnjaku) razdijelite u nekoliko dijelova, ovisno o veličini tepsije u kojoj pečete, svaki dio razvaljajte u pravokutnik, namažite pekmezom, pospite čokoladom u prahu i cimetom, te zamotajte. 

Zarolano tijesto stavljati u nauljenu tepsiju, tako da savitak okrenemo po tepsiji, da bude sa svih strana nauljeno. Pokriti i ostavite da se opet dižu. Germitajg zatim stavite u prethodno zagrijanu pećnicu i pecite 40 do 50 minuta na temperaturi oko 200°C. Gotove su kada je nož zaboden u sredinu savijače suh (naravno, nikada nije suh suh, jer će bit od pekmeza i fila, ali suh od tijesta) i kada zatresete tepsiju a savijače se odvajaju od tepsije.

Najteži dio, ostaviti da se hladne. Rezati. Posuti štaub šećerom i jesti.

Napomena: Često ne čekam da se ohladi, jer mi toplo dizano tijesto baš i ne smeta želudcu, a urnebesno je fino. Ali toplo rezani germitajg nije vizualno lijep i vrući pekmez je jako opasan za jezik i nepce! Provjereno iskustvom ;)